Mirovine i doplatci za djecu pripadaju temeljnim socijalnim pravima. Stoga bi ostvarivanje tih prava i tijek njihova korištenja trebalo biti jamčeno maksimalnom pravednošću i barem relativnom vremenskom sigurnošću. Nažalost u primjeni često se događa suprotno, a moguće su i brojne zloporabe. Sve to pridonosi socijalnoj nesigurnosti, koja je i inače slaba. Stručne službe unutar mirovinskih služba ne upozoravaju na te probleme ili iz neznanja ili iz straha nametnutoga s viših položaja političkih struktura, radi tobožnjih »viših« interesa države, zapravo državnoga proračuna. Posljedica je da trpi mali čovjek s jedne strane dok »snalažljivi« pojedinci skloni kriminalu zlorabe nedorečenost sustava. Postoje tipične situacije nelogičnosti koje unose nepravde ili nesigurnost u korištenju, zbog čega korisnik nekoga prava biva ili kažnjen ili nepravedno kriminaliziran, a s druge strane sustav usmjerava pojedince na nezakonita ponašanja radi varanja toga istoga sustava. Dakle, riječ je o svojevrsnom trajnom grijehu struktura svih razina vlasti, počevši od zakonodavnih do lokalnih, uključujući i administrativne vlasti javnih ustanova.
Tako npr. u ostvarivanju prava na doplatak za djecu nepravde unosi imovinski cenzus članova obitelji kao uvjet za njegovo korištenje. Zato se događa da povećanje prihoda samo za jednu kunu može dovesti do gubitaka prava, a da toga korisnik prava (u pravilu roditelj) često ne mora biti ni svjestan. Posebno su osjetljive obitelji s više djece, a s manjim prihodima, zbog čega je često jedan roditelj ili neki drugi član obitelji (brat, sestra) prisiljen prihvatiti kakav izvanredan kratkoročan posao. Ako je takav posao uredno isplaćen i registriran (što je zakonska obveza), takav prihod može dovesti do prekoračenja dopuštenoga imovinskoga cenzusa te biti razlog za gubitak prava na doplatak za djecu. Međutim, ako je rad obavljen na »crno«, dakle neprijavljen i kao takav protuzakonit, što znači da je država prevarena, doplatak ostaje. Zaboravlja se pri tome da su mnoge obitelji koje su na rubu siromaštva prisiljene ostvarivati prigodne dopunske prihode. Kada im se takva prilika ponudi pa je neki od članova obitelji prihvati, odmah se izloži opasnosti gubitka prava na doplatak za djecu. Međutim pravo na doplatak za djecu trebalo bi postati osobno pravo svakoga djeteta bez uvjeta imovinskoga cenzusa obitelji, čime se ne bi to pravo gubilo zbog povećanja prihoda za samo jednu simboličnu kunu. U tom bi se slučaju »pravo na doplatak za djecu« samo preimenovalo u »dječji doplatak«.
Na eventualni mogući prigovor da se trebaju štititi interesi državnoga proračuna, kako ne bi i bogati ostvarivali pravo na doplatak za djecu, protuprigovor bi mogao glasiti da se izdatak za doplatak za svako dijete neovisno o cenzusu može, a i trebao bi se nadomjestiti detaljnijom poreznom politikom. U tom slučaju državni proračun ne bi ništa gubio. Nažalost, država je, unatoč demografskoj katastrofi, »gluha« na te probleme. Maksimum njezinih obećanja ide u pravcu smanjivanja cenzusa prihoda, ali tek u budućnosti, navodno namjeravanom promjenom zakona. Takva odgoda budućega smanjivanja cenzusa također upućuje na nevoljkost države, koja u praksi mnoge manje važne zakonske promjene donosi u hitnom postupku.
Kod zajamčenih najnižih mirovina također se neizravno stimulira održavanje niskih plaća, a s tim u vezi i malih doprinosa, da bi se pri odlasku u mirovinu, umjesto stvarne mirovine, priznavala veća zajamčena mirovina. Zato često u praksi poslodavci u dogovoru sa zaposlenikom prijavljuju manju plaću i na nju plaćaju manje doprinose iako stvarno isplaćuju više. Sve to uz izričit ili prešutan dogovor sa zaposlenicima. Zaposlenici se kod toga povode interesom da ipak stvarno više dobiju na ruke, jer će ionako dobiti najnižu mirovinu pripadajuću za njihov mirovinski staž, neovisno o visini prijavljene plaće. Dakle, zbog takve zajamčene najniže mirovine zajednički varaju državu nesavjesni poslodavci i socijalno oštećeni zaposlenici.
Takvom ponašanju osobito pridonosi i neobjavljena kuloarska činjenica da je svim zaposlenicima koji ostvaruju svoju osobnu mjesečnu prosječnu plaću najviše do visine prosječne plaće svih zaposlenih u pravilu mirovina niža od najniže mirovine pripadajuće za njihov mirovinski staž. Kako im je ta »najniža mirovina« zajamčena, dakle viša od stvarno pripadajuće prema uplaćivanim doprinosima, olako pristaju na varanje državnoga proračuna, posebice stoga što u prihodima ostvaruju više. U tu vrstu prijevara uključuju se i mnogi nesretnici koji su pod ovrhama, i to u dvije varijante. Jedni da bi niže rate otplaćivali prema prijavljenoj plaći kako bi veći dio zarade primali na crno. Drugi idu još dalje s namjerom da svoja dugovanja uopće ne otplaćuju te pristaju na potpuno neprijavljen rad na crno. Oštećen je ne samo vjerovnik, nego i država, a najviše zaposlenik, koji si time uskraćuje mirovinsku budućnost. Nažalost, sve u dogovoru s poslodavcem.
Tim »grijesima« pridonose javno plasirane tobožnje »istine« da zbog posljedica demografske katastrofe budućnosti ne će biti ni mirovina iz redovitoga obveznoga zakonskoga mirovinskoga osiguranja. Takvo medijsko manipuliranje ima namjeru obezvrjeđivanja zakonskoga mirovinskoga osiguranja u korist II. »bankarskoga« mirovinskoga stupa. Sve se to obrazlaže činjenicom da je sve veći broj umirovljenika u odnosu na zaposlenike pa stoga uskoro ne će biti dovoljno zaposlenika od čijih se doprinosa isplaćuju mirovine. Zato se traži povećanje stope doprinosa za taj II. »bankarski« mirovinski stup. Namjerno je dodan izraz »bankarski« kako bi se upozorilo čiji interes iza toga stoji.
Posebno je zabrinjavajuće da sve vodeće političke stranke u Hrvatskoj podržavaju politiku jačanja II. mirovinskoga stupa, i to povećanjem stopa doprinosa. Iznimke su samo neke manje stranke i pojedinci. Europa naprotiv napušta obveznost osiguranja u tom II. stupu ili ga svodi na dobrovoljnost. Tako ispada da samo mi »pametni«, a svi ostali su »glupi«. Nameće se pitanje: Tko će zaustaviti to ludilo?
