Otkad je Hrvatska postala punopravna članica Europske unije do danas gotovo su sve europske zemlje otvorile svoja tržišta rada hrvatskim građanima, generirajući tako sve veću emigraciju Hrvata u te zemlje. Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku 2017. godine bilo je 47 532 iseljenih i 15 553 useljenika, u 2016. 36 436 iseljenika i 13 985 useljenika u Hrvatsku, 2015. odnos je bio 29 651 prema 11 706, 2014. 20 858 iseljenih prema 10 638 useljenih, što je samo u četiri godine prema službenim podatcima dovelo do ukupno 134 297 iseljenih i negativne migracijske bilance od ukupno 82 415 više iseljenih osoba od broja useljenih. Kada bi se tomu pridodali podatci za 2018. na razini približnoj iz 2016. i 2017. godine, moglo bi se procijeniti da se čak prema službenoj statistici iz Hrvatske u posljednjih pet godina (2014. – 2018.) iselilo oko 180 tisuća ljudi, no nažalost stvarna je brojka i znatno veća jer svi oni koji se odsele ne odjavljuju odmah svoje prebivalište u Hrvatskoj i takve službena statistika ne registrira.

Podatci iz međunarodnih izvora govore o mnogo većem iseljavanju iz Hrvatske. Primjerice, prema dostupnim podatcima OECD-ove statistike međunarodne migracije, samo se u Njemačku i Austriju od 2014. do 2016. (podatci za 2017. i 2018. godinu još nisu dostupni) odselilo oko 186 tisuća Hrvata, što je već za trogodišnje razdoblje veće iseljavanje u spomenute dvije zemlje nego što se službeno procjenjuje. Stoga je zasigurno broj odseljenih iz Hrvatske od 2014. do 2018. godine nažalost vjerojatno znatno veći od 200 000 ljudi, zbog čega uz negativan prirodni prirast danas vodeći demografi tvrde da je u Hrvatskoj manje stanovnika od 4 milijuna. Naime prema popisu 2011. godine u Hrvatskoj je živjelo 4 milijuna i 284 tisuće stanovnika, od 2011. do 2018. godine negativnim prirodnim prirastom Hrvatska je izgubila oko 100 000 stanovnika, a iseljavanjem je izgubila zasigurno više od 200 000 stanovnika pa se tako može s izvjesnošću procijeniti da u Hrvatskoj danas živi manje od 4 milijuna stanovnika, što znači da je Hrvatska od 2011. do danas izgubila oko 8 posto svoga ukupnoga stanovništva – što je dramatična brojka.

Gastarbajteri su se ipak vraćali

Njemački pak podatci za 2015. godinu pokazuju da je od 60 980 doseljenih iz Hrvatske 66,1 posto njih bilo mlađe od 40 godina, a 19,4 posto mlađe od 19 godina (tj. većina od tih 20 posto su djeca). To pokazuje da većina emigracije danas uključuje mlađe ljude. Štoviše, cijele obitelji danas odlaze, što se razlikuje od prethodnih valova ekonomske migracije iz Hrvatske tijekom postojanja bivše Jugoslavije (od kasnih šezdesetih nadalje). Tada su obično odlazili muškarci koji su bili tzv. gastarbajteri – gostujući radnici u zemljama zapadne Europe (dominantno u Njemačkoj i Austriji), ali ostatak obitelji ostajao je kod kuće, a danas odlaze cijele obitelji, što je mnogo veći problem.

Sezonci su otišli u sigurnije krajeve

Glavno odredište hrvatskih iseljenika prema podatcima OECD-a i danas je dakle Njemačka, što nije iznenađenje s obzirom na sadašnju potražnju za radom u toj zemlji te povijesne trendove i veličinu hrvatske dijaspore u Njemačkoj koja nudi odgovarajuće osobne i profesionalne veze novim iseljenicima iz Hrvatske te im pomaže da se smjeste i lakše integriraju u novo okruženje uz pomoć članova obitelji i prijatelja. Slično je i s Austrijom koja je na drugom mjestu, kao drugo »najpopularnije« europsko odredište hrvatskih iseljenika. S druge strane, povećanje emigracije u Irsku pokazuje promjenjivu strukturu emigracije i činjenicu da današnje mlađe ljude privlači zemlja engleskoga govornoga područja s povoljnim tržištem rada.

S izvjesnošću se može procijeniti da u Hrvatskoj danas živi manje od 4 milijuna stanovnika, što znači da je Hrvatska od 2011. do danas izgubila oko 8 posto svoga ukupnoga stanovništva.

S obzirom na intenzitet iseljavanja iz Hrvatske gledano iz »regionalne perspektive«, županije u istočnoj Hrvatskoj (Slavoniji) najjače su pogođene negativnim migracijskim tokovima. Emigracija mlađe populacije iz tih županija u zemlje EU-a odgovor je na visoku nezaposlenost i nepovoljne gospodarske izglede u tom dijelu Hrvatske. Umjesto sezonske migracije prema obalnim područjima Hrvatske, koja su tijekom ljeta tradicionalno nudila niskokvalificirane poslove u turizmu, nakon otvaranja tržišta rada zemalja EU-a sada tamo ljudi odlaze u potragu za poslom iz kontinentalnih područja Hrvatske, ponajviše iz Slavonije.

Tko će vratiti uloženo?

Službena statistika ne nudi i ne osigurava cjelovite informacije o obrazovnoj strukturi hrvatskih iseljenika. U svojem znanstvenom radu Drago Župarić-Iljić pribavio je dodatne podatke Državnoga zavoda za statistiku o obrazovnom profilu iseljenika. U 2013. godini 15,3 posto emigranata nije imalo kvalifikacije ili potpunu osnovnu školu, 14,8 posto imalo je završenu osnovnu školu, 49,3 posto imalo je srednju stručnu spremu, a 10,2 posto steklo je visoku stručnu spremu. Većina iseljenika ima završenu srednju školu, što odgovara najvećemu udjelu u općoj populaciji i među nezaposlenima.

Međutim podatak odnosno procjena da najmanje 10 posto onih koji odlaze iz Hrvatske čine visokoobrazovani posebno je zabrinjavajući. Naime, iako dakle ne postoje čvrsti i jasni statistički podatci u pogledu iseljavanja kvalificirane i visokoobrazovane radne snage, postoje određeni podatci kod profesionalnih udruženja kao što je liječnička komora, pa je jasno da iz Hrvatske u znatnoj mjeri odlaze liječnici i drugo medicinsko osoblje, informatički profesionalci, mladi istraživači i strojarski inženjeri. Sve to dovodi do ozbiljnoga »odljeva mozgova« kvalificirane i visokoobrazovane radne snage u čije su obrazovanje uložena velika sredstva hrvatskih poreznih obveznika. 

Liječnički i informatičarski odljevi

Dvije profesije koje se često spominju u kontekstu iseljavanja visokokvalificiranih radnika su liječnici i informatički profesionalci, koji se suočavaju s povoljnim izgledima na europskim tržištima rada. Prema podatcima Hrvatske udruge liječnika do kraja 2016. godine 525 liječnika napustilo je Hrvatsku, a više od 1200 liječnika dobilo je certifikat EU-a za rad (uglavnom u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Irskoj, Austriji i Švedskoj). S druge strane takvi trendovi uzrokuju manjak kvalificirane radne snage u Hrvatskoj. Sve su češće vijesti o zapošljavanju liječnika iz Makedonije i Bosne i Hercegovine kako bi se popunile praznine koje su nastale, a u budućnosti će toga biti vjerojatno još i više. Budući da informatički stručnjaci nisu organizirani, to jest ne okuplja ih neka organizacija, mnogo je teže procijeniti veličinu migracija u njihovu sektoru, pogotovo stoga što je zapošljavanje u sektoru informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT) često usmjereno na projektni rad (koji se može organizirati na više mjesta i/ili kao rad na daljinu), to jest u Hrvatskoj i/ili inozemstvu. Neke procjene za visokoobrazovane ICT profesionalce u medijima špekulirale su da je oko 10 000 ICT profesionalaca napustilo Hrvatsku u posljednjih pet godina, što se čini prilično visokim. Međutim, neupitno je da je velik broj ICT stručnjaka napustio Hrvatsku nakon 2013. godine, što je već značajna zaprjeka daljnjemu razvoju ICT sektora u Hrvatskoj, gdje postoji najmanje oko 1000 slobodnih radnih mjesta. To se ne može nadomjestiti samo većim upisnim kvotama na visokim učilištima specijaliziranim za ICT jer je za akumuliranje radnoga iskustva i kompetencija u tom području potrebno vrijeme. Neobično je dakle da se pet godina nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju s institucionalne razine ne čine dovoljni napori kako bi se dobili precizni podatci o obrazovnoj i strukovnoj strukturi iseljenih.

Pojačana emigracija pogoršat će ionako negativne demografske tendencije, uključujući i negativan utjecaj na stopu plodnosti i omjer ovisnosti, udio starijega stanovništva će se povećati, a udio radno sposobnoga stanovništva i dalje će padati. Gubitak ljudskoga kapitala zbog iseljavanja visokoobrazovane radne snage također je snažno prisutan i moguće je da će rasti s vremenom. Međutim, precizni dugoročni učinci emigracije kvalificirane radne snage na šire ekonomske i socijalne uvjete u Hrvatskoj još uvijek su u velikoj mjeri nepoznati i teško ih je procijeniti zbog nedostatka pouzdanih podataka i odgovarajućih modela.

Gube se ljudi, zanimanja, prihodi…

Emigracija visokokvalificiranih radnika kao što su liječnici, istraživači, ICT stručnjaci i inženjeri može rezultirati negativnim učincima na potencijalne i stvarne stope rasta bruto društvenoga proizvoda te smanjenjem inovacijskoga potencijala, produktivnosti i fiskalnoga potencijala tako da najzad negativni učinci uvelike nadilaze eventualne pozitivne učinke koji proizlaze iz novčanih doznaka u Hrvatsku (koje su u znatnom porastu) te manjih troškova socijalnih transfera zbog pada nezaposlenosti. Povećat će se i regionalne razlike budući da će manje razvijeni dijelovi kontinentalne Hrvatske početi još više zaostajati zbog ozbiljnoga gubitka radnoga potencijala. I stručna literatura sugerira da gubitak visokoobrazovanoga stanovništva smanjuje ljudski kapital u nacionalnom gospodarstvu i uzrokuje negativne posljedice na inovacijski potencijal, tehnološki napredak i produktivnost rada te na sadašnje i buduće izglede gospodarskoga rasta. Smanjenje radno sposobnoga stanovništva zbog iseljavanja dovodi u pitanje dugoročnu financijsku održivost mirovinskoga sustava zbog porasta omjera ovisnosti, tj. sve većega udjela starijega stanovništva zbog odlaska radno sposobnoga stanovništva. Učinci izgubljenih poreznih prihoda i prihoda od doprinosa utjecat će i na održivost zdravstvenoga te socijalnoga sustava u cjelini.

Još jedan negativan učinak iseljavanja manjak je radne snage koji se pojavio u Hrvatskoj kada se gospodarski rast intenzivirao. Registrirana nezaposlenost na najnižim je razinama od kada se prati u Hrvatskoj, a s druge strane ukupna zaposlenost još uvijek je manja za oko 100 000 ljudi u odnosu na pretkriznu 2008. godinu, iz čega se da jasno iščitati da je tako oštar pad nezaposlenosti uzrokovan dijelom i pozitivnim kretanjima na domaćem tržištu rada, ali većim dijelom iseljavanjem i zapošljavanjem hrvatskoga stanovništva u drugim zemljama EU-a. Nedostatak radne snage posebno je vidljiv u sektorima koji su iskusili snažnu ekspanziju kao što je turizam te u radno intenzivnim sektorima koji su posebno patili od nedostatka radne snage (npr. građevina i djelomično poljoprivreda). 

»Okidač« za iseljavanje

Istodobno hrvatski poslodavci nisu reagirali na takve uvjete na tržištu rada nudeći veće plaće te veću sigurnost radnih mjesta ili poboljšanjem radnih uvjeta. Naprotiv, nakon fleksibilizacije radnih uvjeta tijekom 2013. i 2014. godine došlo je do snažnoga porasta ugovora o privremenom radu u Hrvatskoj. Prema Eurostatu, udio privremenoga zapošljavanje u Hrvatskoj kao postotak ukupnoga broja zaposlenih povećao se sa 13,3 posto u 2012. na 20,3 posto u 2015. godini, što je Hrvatsku svrstalo među vodeće zemlje EU-a sa zapošljavanjem na ugovore na određeno i po tom pitanju se čini vrlo malo, a jedan je od ključnih »okidača« za iseljavanje. Naime, iz perspektive mlade osobe ne čini li se razumnim da se u nedostatku sigurnijega radnoga mjesta, makar ga pratila i nešto niža plaća, odlučuju za odlazak na sigurnija i bolje plaćena radna mjesta u Njemačkoj, Austriji, Irskoj? Poslodavci s druge strane na takve trendove reagiraju tako da kontinuirano traže od Vlade povećanje kvote za strane radnike. Prema tome, ako se negativni migracijski trendovi ne preokrenu i/ili kompenziraju selektivnom imigracijom iz EU-a ili trećih zemalja, unatoč nekim kratkoročnim i srednjoročnim dobitcima, hrvatsko će gospodarstvo imati ozbiljan problem nedostatka kvalificiranih radnika, osobito u srednjem roku. 

Zašto odlaze visokoobrazovani?
U Hrvatskoj nažalost još uvijek nema sustavnoga istraživanja čimbenika koji utječu na emigraciju visokoobrazovanih i kvalificiranih radnika. Međutim indikativni dokazi upućuju na to da ključni čimbenici uključuju:
1) dostupnost radnih mjesta (u slučaju mladih nezaposlenih)
2) više plaće
3) bolje radne uvjete pogodne za profesionalni razvoj (za one koji su imali posao u Hrvatskoj, ali svejedno su se odlučili na odlazak)
4) nezadovoljstvo društvenom klimom i visokom razinom političkoga klijentelizma u zemlji, kako navode neki autori koji su se ozbiljnije bavili tom temom.

 

Nedostaje sveobuhvatna strategija

Vlada na zahtjeve poslodavaca reagira tako da iz godine u godinu povećava odobrenje kvota za zapošljavanje stranih radnika s oko 2300 u 2016. na više od 7000 u 2017. te u srpnju 2017. dodatnih 2000 radnika, u 2018. godini 31 000 te 65 100 za 2019. godinu i to je konkretna mjera odgovora Vlade na izazov nedostatka radne snage zbog iseljavanja, no druge mjere Vlade koje bi bile usmjerene na taj temeljni problem hrvatskoga društva i gospodarstva mogu se ocijeniti nesustavnim, sporadičnim i nedovoljnima. Tako je primjerice tijekom 2017. godine Vlada uvela određene mjere usmjerene na mlade ljude u radnoj dobi, u segmentu obiteljske politike u vidu povećanja rodiljnih i roditeljskih naknada te povišenja cenzusa za ostvarivanje prava na dječji doplatak te su određene i neke parcijalne mjere u segmentu stambene politike za kupnju nekretnine mladim obiteljima (do 45 godina). Međutim nedostaje sveobuhvatna strategija koja bi se ozbiljno pozabavila tim gorućim problemom i iznjedrila popis ozbiljnih mjera koje bi onda bile u stanju nastale trendove u bitnom ublažiti, pa i preokrenuti.

Nacionalni prioritet bez povjerenstva

No za razliku od strateškoga pristupa, prvi čovjek Vlade na upite novinara što Vlada čini po tom pitanju po prilici odgovara da je sloboda kretanja rada i kapitala na zajedničkom europskom tržištu jedna od temeljnih europskih vrjednota koju sada eto imaju mogućnost konzumirati i hrvatski građani. Takva izjava zvuči kao da stanje i nije nešto zabrinjavajuće, nego je manje-više u redu te da sada hrvatski građani kao punopravni europski građani u nešto povećanoj mjeri konzumiraju svoje pravo na slobodu kretanja i zapošljavanja diljem EU-a, a to što Hrvatska gubi svoj vitalni i ekonomski potencijal kao da nije presudno strateško pitanje. Vlada zasad nema čak ni povjerenstvo koje bi se strateški bavilo tim pitanjem pa je dojam da joj zapravo to i nije tako važno pitanje. S druge strane socijalni partneri još uvijek imaju svoja uska gledište na temelju svojih kratkoročnih interesa i ne pridonose javnoj raspravi na način koji bi mogao potencirati odgovarajuće političke odgovore, poslodavci su usmjereni na kvote za strane radnike, a sindikati također nisu baš previše aktivni po tom pitanju. Ukratko, ako se negativni trendovi emigracije i nadalje budu ignorirali, ako socijalni partneri ne budu aktivniji u nametanju toga pitanja Vladi kao strateškoga te ako se tendencije nastave u budućnosti, one će zasigurno imati tektonski negativne posljedice za demografsku i gospodarsku situaciju u Hrvatskoj u dužem roku, što bi trebalo biti i vrh nacionalnih prioriteta.

IZVORPrilika 142/2019.
Prethodni članakEUROSONG PONOVNO (NE) IZNENAĐUJE Na krilima »anđela« do glazbe new agea
Sljedeći članakSVJETSKI DAN DIVLJIH VRSTA »SLAVIO SE« U ZAGREBAČKOJ ZRAČNOJ LUCI Kada će se krivolovci obratiti?