KOMUNISTIČKO GLASILO »NAPRIJED« O KATOLIČKOJ CRKVI OD 1949. DO 1954. (3) Raditi na pobijanju religioznih zabluda!

I američki pisac Upton Sinclaire našao se na stranicama "Naprijeda" zbog promicanja ateizma
Nizanka donosi tekstove o Katoličkoj Crkvi objavljene u tjedniku Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske »Naprijed« od 1949. do 1954. Iz njih je vidljivo da jugoslavenski/hrvatski komunisti, unatoč silnim međunarodnim i unutarnjim političkim i gospodarskim problemima s kojima su u to doba bili suočeni, nisu odustali od općenito negativnoga odnosa prema katolištvu.

U prošlom broju nizanke navedeno je kako »Naprijed« spominje primjere »neprijateljske djelatnosti« svećenika, koji okupljaju mlade na vjeronauku, druženjima i športskim aktivnostima, u pjevačkim zborovima i slično, što je komunistima bio dovoljan razlog za alarm. To se vidi u br. od 16. rujna 1951. u članku »Neki aktualni organizacioni odgojno-obrazovni problemi u našem školstvu«. Iako je prvotno riječ o nekim učiteljima koji ne žele ići raditi u zabitim selima, kao jedan od ključnih argumenata zašto bi oni upravo u takvim sredinama trebali djelovati su »klerikalizam, kulturne i druge primitivnosti«.

»Reakcionari« maštaju o povratku povlastica

»Slučaj« Andrije Artukovića, istaknutoga dužnosnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, čije je izručenje kolovoza 1951. FNR Jugoslavija tražila od američkih vlasti zbog optužbe za ratne zločine, bio je novi idealan povod komunistima da svoj bijes iskale na Katoličkoj Crkvi. On je u SAD-u bio pušten da se brani sa slobode, a u tekstu »Ohrabrenje ratnim zločincima« od 21. rujna 1951. doslovno je napisano: »Istodobno najreakcionarniji krugovi predvođeni klerom poduzimaju kampanju za oslobođenje Artukovića.«

»Razni probisvijeti i pojedini popovi sa svojom nevjericom u progres… našli su se na čistini bez dovoljno kontrole i smatraju da je došlo njihovo vrijeme.«

Sljedeći broj od 5. listopada 1951. odmah u cijelu »priču« uvlači i Vatikan, upozoravajući da iz Rima dolaze poticaji koji ohrabruju one reakcionare koji maštaju o povratku starih povlastica, pri čemu se vodi otvorena borba protiv nevjernika, tj. komunista. Osim toga, čuju se i parole da će se izvršiti revizija agrarne reforme, pri čemu se šire laži da se u Srbiji raspuštaju seljačke radne zadruge.

»Dva, tri popa«

Članak »Dva, tri popa« tiskan je u br. od 19. listopada 1951. U njemu autor piše da jedan dio katoličkoga klera misli da je »kucnuo čas« za otvorenu borbu protiv narodne vlasti, navodeći primjere svećenika u selu Vinjani Donji Frana Nikole Bilića, koji govori o nesnošljivu stanju u državi, fra Pavla Glibote u Runovićima, koji je osnovao pjevački zbor i među ostalim govori kako svaki čovjek treba stati na branik vjere, don Petra Kovača u Dobranjama kod Metkovića, koji »kleveće narodno-oslobodilačku vojsku, brani Artukovića, a priča i to da su za događaje u ratu više krivi četnici«, don Petra Prelasa u Poljicima, koji govori da su »jugoslavenski rukovodioci plitki i nesposobni«, župnika u Grabovcu i Zagvozdu te fra Ivana Glibote, dekana iz Imotskoga, koji poziva vjernike da ne gledaju film »Bakonja fra Brne«. Autor zaključuje članak tvrdnjom da su »svi ovi popovi krivo shvatili demokraciju« u vrijeme kada se uvodilo radničko samoupravljanje te da »naši ljudi neće dopustiti da pojedini svećenici koriste svoj položaj za neprijateljsku rabotu«.

Slično razmišlja i autor članka »Odgovornost za društveno zabavni život« u br. od 26. listopada 1951.: »Razni probisvijeti i pojedini popovi sa svojom nevjericom u progres… našli su se na čistini bez dovoljno kontrole i smatraju da je došlo njihovo vrijeme.«

Crkva koči napredak znanosti i prosvjete

Razumije se da je »Naprijed« objavljivao napise koji veličaju marksističku misao predstavljajući je kao jedinu naprednu za razliku od svih drugih nazadnih, retrogradnih i primitivnih, među kojima religija zauzima istaknuto mjesto. Tako je broj od 4. prosinca 1951. u napisu »Jedno zapušteno područje« istaknuo svojevrsni programatski cilj: »Ne smijemo ipak dopustiti da nam ma tko širi među narod zablude, natražnjaštvo, mistiku, religioznu netrpeljivost, vjerski fanatizam i slično. Zato svi istinski znanstvenici i prosvjetni radnici, gdjegod se nalaze, pored svog posla rade i na pobijanju religioznih zabluda… Apologeti religije, nažalost, često su školovani da bi svojim vjerskim pričama i religioznim zabludama, koje oni ispovijedaju i šire, dali kakvu takvu podlogu… Oni žele naivne uvjeriti da religija nije u suprotnosti s naukom i da Crkva nikad nije kočila razvoj nauke i prosvjete… pa zato treba pokrenuti i trajno pokretati svaku naprednu misao i ideje, svaku korisnu akciju, koja ima svrhu oslobođenje ljudske svijesti od vjerskog fanatizma i svih religioznih zabluda.«

Toj borbi protiv »religije i vjerskog fanatizma« svoj doprinos daje i »Naprijed« u broju od 12. prosinca 1951. Autoru je poslužila knjiga američkoga pisca, novinara i političara Uptona Sinclaira »Religija i profit«, objavljena 1917., koja iznosi tezu da je religija izvor dohotka za parazite i prirodni saveznik svakoga tlačenja i izrabljivanja. No autor se, svjestan strogo partijskoga dirigiranoga mišljenja, morao ograditi od Sinclairova mišljenja, koji vjeruje u preporod Crkve i njezina čovjekoljublja, koji bi predstavljali povratak na prvobitni izvorni oblik kršćanstva nuždan i za socijalističko društvo, jer je takvo nešto »neosnovana i neprovediva koncepcija«. 

Borba protiv religija
Prosvjetljivanje naroda i borba protiv religija nastavlja se na stranicama tjednika i sljedeće godine. Tako se u br. od 8. i 15. veljače 1952. nalazi tekst »Popularni prikaz« koji govori o kritičkom poimanju religije Milana Kangrge, istaknutoga marksističkoga filozofa i dugogodišnjega profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu: »Borba protiv religije sastavni je dio opće borbe za prava čovjeka, upravo stoga jer religiozni odnos prema stvarnosti predstavlja najdublju degradaciju čovjeka… Marksizam se u praksi poistovjećuje s ateizmom, što je s jedne strane potpuno netočno, a s druge strane kardinalna pogreška u odnosu na problematiku«, jer je u tom slučaju ateizam, što je i stajalište Karla Marxa, »u svojoj suštini samo drugi pol religije i u krajnjoj liniji i sam predstavlja jedan religiozni stav svoje vrste«. U nastavku Kangrga donosi citat iz Marxova djela »Uvod u prilog Hegelove filozofije prava«: »Uklanjanje religije kao iluzorne sreće naroda, zahtjev je i za njegovom stvarnom srećom« te zaključuje kako protureligiozna borba treba biti podređena općoj revolucionarnoj ljudskoj borbi za nove socijalističke uvjete u kojima će ljudi »moći realizirati sebe kao ljudsko biće«.

 

Ideja božanstva ne pruža zadovoljstvo

U spomenutom broju od 15. veljače uredništvo je pokazalo da se ne bavi religijom samo s filozofskoga motrišta, nego i povijesnoga, objavivši članak »Kler i seljačka buna«, ususret 380. obljetnice Seljačke bune sljedeće 1953. Autor Ferdo Čulinović, pravnik, povjesničar i akademik, spominje da je seljacima bilo jednako teško »pod krivim štapom« (biskupskim, op. a.) kao i pod svjetovnim feudalcima, no, začudo, misli da je niže svećenstvo bilo uz kmetove i seljake.

Ivan Leko, hrvatski pedagog i svojedobni direktor Radio-Zagreba, čije ime nosi nekoliko osnovnih škola u Hrvatskoj, koje u velikom postotku danas pohađaju i djeca vjernici/vjeroučenici, objavio je članak »Značenje i uloga učitelja« u br. od 22. veljače 1952. On je iznio zanimljivu tezu: što je učitelj napredniji, to protiv njega nastupaju s »više bijesa i podlosti« reakcionari na čelu s klerom. U nastavku je Leko preuzeo ulogu glasnogovornika svih učitelja, tvrdeći da su oni pozdravili odluku da se dosljedno provodi u život ustavni pristup odvajanja Crkve od škole. Kao svojevrsna komunistička trublja upozorava odgojitelje, misleći, očito, na religiozne, da ne smiju imati dva lica – jedno u školi, drugo izvan škole.

U toj teorijsko-praktičnoj borbi protiv religije tjednik hrvatskih komunista u br. od 21. ožujka 1952. vraća se ponovno filozofskoj kritici. Autor Branko Bošnjak, također hrvatski filozof, dugovječni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i član HAZU-a, u tekstu »O religiji« osvrće se na misli francuskoga filozofa, enciklopedista i promicatelja filozofskoga ateizma/materijalizma Paula Holbacha. Zaključna je misao teksta da ideja božanstva ne pruža blagostanje i zadovoljstvo ni pojedincu ni društvu.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 5/2018.
Prethodni članakUZ SRBIJANSKU IZLOŽBU O JASENOVCU U UN-u Vlasti su dužne otkriti istinu
Sljedeći članakKLONIRANJE MAJMUNA Za ratove ili… demografsko pitanje?