KOMUNISTIČKO GLASILO »NAPRIJED« O KATOLIČKOJ CRKVI OD 1949. DO 1954. (4) Zagrebačka je nadbiskupija imala selo s robovima!?

Juraj Hrženjak
Juraj Hrženjak - od sitne partijske duše do ustavnoga sudca i počasnoga predsjednika Antifašističke lige Hrvatske
Nizanka donosi tekstove o Katoličkoj Crkvi objavljene u tjedniku Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske »Naprijed« od 1949. do 1954. Iz njih je vidljivo da jugoslavenski/hrvatski komunisti, unatoč silnim međunarodnim i unutarnjim političkim i gospodarskim problemima s kojima su u to doba bili suočeni, nisu odustali od općenito negativnoga odnosa prema katolištvu.

U prošlom broju citiran nekadašnji marksistički autoritet na zagrebačkom Filozofskom fakultetu dr. Branko Bošnjak objavio je u komunističkom tjedniku u broju od 11. travnja 1952. i članak o ateističkoj misli u antičkoj filozofiji. Nakon što je pripadnike »avangarde radničke klase« u Hrvatskoj poučio i obogatio mislima grčkih i rimskih filozofa Ksenofonta, Heraklita, Protagore, Epikura i drugih, na kraju zaključuje: »Time ateizam ne predstavlja samo kulturno-filozofsku vrijednost već znači i borbu za ljudsku emancipaciju uopće.« 

Škole u suzbijanju »misticizma i mračnjaštva«

Kao što je spomenuto, očita je bila namjera uredništva glasila Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske da borba protiv »religioznoga otuđenja« ne bude samo na znanstveno-teorijskoj razini, nego i na »praktičnoj« kroz obrazovanje, kulturu, gospodarstvo, čak i šport, kao i na svim drugim područjima društvenoga života. U tom smislu broj od 25. travnja 1952. donosi članak »Borba s feudalnom Crkvom u Hrvata«, u kojem autor V. Babić piše kako je Crkva u XI. st. počela borbu za »univerzalnu vlast«. Njezino se bogatstvo toliko povećalo da je to izazvalo revolt kod stanovništva, no Crkva ga je krvavo suzbijala. Nadalje se tvrdi da je Zagrebačka nadbiskupija imala ni manje ni više nego selo robova. Crkva je, podsjeća autor, falsificirala darovnice, a zbog zemljoposjeda je dolazilo do sukoba između Crkve i plemstva. Među ostalim piše i o borbi Kaptola i Griča u srednjem vijeku. Tekst je popraćen karikaturom naslovljenom »Za spas duše«, koja prikazuje svećenika koji vjerniku daje odrješenje i pri tome uzima novac. U istom broju i Srećko Džamonja, književni prevoditelj i pedagog, sin glasovitoga kipara Dušana Džamonje, potpisuje članak »Škole u suzbijanju misticizma i mračnjaštva«, u kojem daje upute učiteljima kako trebaju postupati u slučajevima da svećenici privlače djecu u crkvu. Savjet je vrlo jednostavan: za djecu trebaju organizirati športske aktivnosti. U broju od 9. V. 1952. u rubrici »Pisma i odgovori« stanoviti S. Vasiljević upozorava da neki učitelji u Svilaju i Novom Gradu (danas u općini Oprisavci kod Slavonskoga Broda) idu u crkvu i tamo »lično agitiraju na račun seoskog popa«. Iako nije navedeno u čemu se sastojalo agitiranje, nije teško zaključiti temeljem onodobne prakse da su seoski učitelji nakon javnoga prozivanja, najvjerojatnije, ubrzo ostali bez posla. 

»A što je ona dotada radila?«

Osim spomenutoga negativnoga primjera »Naprijed« je iznosio s puno pohvale i »pozitivne« primjere, kao u broju od 16. svibnja 1952. u kojem se ističe kako je Ana, o kojoj se ne navode nikakvi pobliži podatci te nije poznato iz kojega je mjesta, »raskrstila s religijom« jer je, navodno, jedan svećenik bio napasnik.

Učitelj je objašnjavao kako je za djecu važnije stjecanje znanja iz prirode, zemljopisa i drugih predmeta od onoga što će u crkvi naučiti na vjeronauku. Nakon tih učiteljevih pothvata »roditelji su zabranili djeci da idu na vjeronauk«.

Spomenuti istaknuti hrvatski pedagog i dežurni čuvar marksističke misli i prakse u odgojno-obrazovnom području Ivan Leko u broju od 20. lipnja 1952. u članku »Neke napomene uz problem idejnosti u nastavi« iznio je »zgražajući« primjer iz vlastite prakse. Naime, prigodom uvida u nastavni rad jedne učiteljice ona je od njega zatražila da joj »ukaže na neku lektiru o religiji«. Pedagogu nije ništa drugo preostalo nego postaviti pitanje – a što je ona do tada radila? U svojoj uskogrudnosti, isključivosti i krajnjoj zadrtosti, hrvatskim je komunistima najvažnije bilo postizanje konačnoga cilja u borbi s katolištvom, njegovo nestajanje, ne mareći previše za istinitost i točnost optužaba; često su ih i izmišljali. Očit je primjer članak »Briga popa u Fontani« u broju od 30. svibnja 1952. u kojemu autor »otkriva« čak i sadržaj jedne ispovijedi, što je doista apsurd. Po njegovoj tvrdnji svećenik je u ispovijedi nagovarao staricu da ne sluša muža koji je bio član Komunističke partije. Potpuno je nevažan pogrješan naziv sela jer je, očito, riječ o Funtani u Istri. Uredništvo tjednika »Naprijed« nastojalo se svidjeti čitateljima i dozom humora, o čemu svjedoči broj od 20. lipnja 1952. U njemu je objavljen članak »Za čast i slavu Božju« koji je trebao izazvati smijeh. Međutim, osim ironičnoga naslova, teško je dokučiti što je to u njemu smiješno jer piše da neki svećenici u Međimurju rade »nešto« što ne bi smjeli raditi. Tako je fra Pavao Graf održavao vezu s ustašama i nakon rata, svećenik Stjepan Kavran (g. 1947. bio je osuđen na zatvor, u Selnici župnikovao sve do smrti 1982.) drži »žustre propovijedi protiv komunista i nevjernika«, a jedan (neimenovani) svećenik želi vjernike privući u crkvu preko nogometa itd. 

»Svijetli« lik učitelja iz sela Rude

Ateistički inozemni autori rado su bili citirani na stranicama glasila hrvatskih komunista. Tu je čast u br. od 4. srpnja 1952. dobio i Lucien Henry, autor knjige »Porijeklo religije« objavljene iste godine u Zagrebu. On je ustvrdio da je sve što je povezano s religijom reakcionarno. Broj od 11. srpnja 1952. donosi još jedan »svijetli« lik iz sela Rude (udaljenoga 5 km od Samobora) – učitelja Ivana Modrića, koji je, vjerojatno u maniri glasovitoga detektiva Sherlocka Holmesa, »otkrio kočnicu političkog života«. Nije teško pogoditi da je riječ o tamošnjem župniku, koji je, prema učitelju, istukao djecu zbog pomalo nevjerojatnoga razloga, kada je čuo kojim se metodama služi učitelj u radu s njima. Učitelj je, naime, izradio zadatke iz kojih je bilo vidljivo »koliko pop skupi novaca po selu«. Nakon što je skupa s djecom, koja su, ni kriva ni dužna, »zaradila« batine, »otkočio« seosku »kočnicu«, pronašao je i način kako da za svoj prosvjetiteljski rad pridobije i roditelje. Njima je objašnjavao da je za djecu važnije stjecanje znanja iz prirode, zemljopisa i drugih predmeta od onoga što će u crkvi naučiti na vjeronauku. Nakon tih učiteljevih pothvata »roditelji su zabranili djeci da idu na vjeronauk«. »Smrtni« je udarac zadao »kočnici« osnovavši tamburaški sastav i kulturno-umjetničko društvo u selu. Nakon svega autor članka trijumfalistički je zaključio da svećenik u tom selu više nema utjecaja na djecu.

Pomalo misterioznoga sadržaja broj od l. kolovoza 1952. donosi članak »Sloboda savjesti i odgoj mlade generacije«, u kojem se spominje neko anonimno pismo bez pošiljatelja, primatelja ili datuma. Pismo postavlja pitanje: Ako učitelj u školi može djelovati po svojoj savjesti, znači li to da može slobodno iskazivati svoje vjersko opredjeljenje? »Naprijed« napredno i spremno odgovara da će, ako nastavnik kao privatno lice propagira svoja vjerska naziranja, to negativno djelovati na ono što je osnovno u školi, na odgojni cilj. Iako se cilj izravno ne spominje, nije teško zaključiti da se misli na ateizam. U istom je broju tiskan i članak »Đurđevački kameleon«, u kojem neki M. Kudurnija »javno žigoše« Jakova Novosela, tamošnjega župnika, kao »barjaktara univerzalne reakcije«, spremnoga od prilike do prilike mijenjati svoja gledišta. Sitne partijske duše dokazivale su vlastitu ideološku pravovjernost i na stranicama tjednika »Naprijed«. Jedna od njih je i Đuka (Juraj) Hrženjak, ondašnji organizacijski sekretar Oblasnoga komiteta KPH-a Bjelovar (nekadašnji sudac Ustavnoga suda SR Hrvatske, poslanik i savjetnik u Narodnoj skupštini u Beogradu, direktor Političke škole »Josip Broz Tito« u Kumrovcu i počasni predsjednik Antifašističke lige Hrvatske, op. a.). On u članku »Bilješke s terena« u br. od 15. kolovoza 1952. ističe uspješan kulturni rad u tom kraju, što izaziva bijes kod svećenika, zbog čega se »pravoslavni i katolički pop opijaju«. U tom istom broju nalazimo i karikaturu pod nazivom »Sveta ispovijed« urednika »Osservatore Romano«. Urednik pita ispovjednika: »Lagati?« Ispovjednik odgovara: »Od prve do zadnje stranice.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 6/2018.
Prethodni članakŠTO SE DOGAĐA U HRVATSKOJ KULTURI? Koji je cilj »kulturnih« ekscesa
Sljedeći članakDVA U JEDAN Što kad Valentinovo »padne« na Čistu srijedu