Oni su stanovnici zemlje i vode, a dolaskom proljeća traže pogodno stanište za razvoj svojega potomstva. Pritom, nažalost, nerijetko stradavaju pod kotačima automobila jer im putove kojima oduvijek prolaze za vrijeme tih migracija presijecaju prometnice. U našim močvarama, kojih je također sve manje, sve tiši kreket žaba glasan je alarm za uzbunu. Naime, brojnost vodozemaca dramatično se smanjuje, a to je velika šteta za cjelokupni ekosustav, pa tako i za ljude. Vodozemci su danas najugroženija skupina kralježnjaka na Zemlji te se smatra da ih je čak 41 posto u nekoj kategoriji ugroženosti, objašnjava Sara Kočiš, viša stručna suradnica za edukaciju i interpretaciju u »Međimurskoj prirodi« – Javnoj ustanovi za zaštitu prirode. »Vrlo su važni za održavanje ravnoteže u ekosustavu s obzirom na to da su ključan dio hranidbenih mreža. Hrane se plijenom koji uključuje različite beskralježnjake, najčešće kukce, stoga su vrlo korisni u blizini ljudskih naselja jer nitko od nas ne voli komarce.«
No vodozemci su ujedno važni kao hrana za veće kralježnjake poput ptica ili sisavaca, a zbog svoje osjetljive kože važni su bioindikatori kao životinjske vrste koje upućuju na negativne promjene u okolišu. Uz to, čovječanstvu su važni zbog kemijskih spojeva koje stvaraju njihove kožne žlijezde koji se upotrebljavaju za proizvodnju niza lijekova. Stoga, ako bismo ih izgubili, poremetila bi se prirodna ravnoteža i hranidbeni lanci pa bi mnoge životnije ostale bez hrane i postale ugrožene, povećala bi se brojnost štetnih kukaca i komaraca, a posljedično bi se smanjili prinosi hrane i povećala vjerojatnost prijenosa različitih bolesti.
Ugrožava ih puno toga, tumači Sara Kočiš, no jedan uzrok ipak prednjači. »Uzroka ugroženosti vodozemaca je mnogo. Možda su najvažniji među njima promjene staništa, bilo da je riječ o njihovu cjepkanju prometnicama ili o uništavanju i potpunom nestajanju staništa pogodnih za život pojedinih vrsta, što je posljedica različitih ljudskih djelatnosti poput urbanizacije, krčenja šuma, povećanja broja obradivih površina, preusmjeravanja vodotoka i isušivanja močvara. Česta su masovna stradavanja vodozemaca na prometnicama za proljetnih i jesenskih migracija. Zbog kompleksnoga životnoga ciklusa vodozemci su jako osjetljivi na unos invazivnih stranih vrsta, a problem su i klimatske promjene koje uzrokuju produžena razdoblja suše zbog kojih se narušavaju njihovi životni ciklusi.«
I građani znanstvenici
S obzirom na svoju površinu Hrvatska pripada europskim državama najbogatijim po broju vodozemaca. Tako je dosad u Lijepoj Našoj zabilježena prisutnost 23 vrsta vodozemaca, od čega 14 vrsta žaba i devet vrsta repaša (vodenjaci, daždevnjaci, čovječja ribica). Nažalost, svi se oni nalaze na Crvenom popisu ugroženih vodozemaca i gmazova za Republiku Hrvatsku.
»Prema Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama u Hrvatskoj je strogo zaštićeno 13 vrsta vodozemaca. To su češnjača, crveni mukač, žuti mukač, zelena krastača, gatalinka, mala zelena žaba, močvarna smeđa žaba, šumska smeđa žaba, lombardijska smeđa žaba, čovječja ribica, crni daždevnjak, veliki vodenjak i veliki dunavski vodenjak. Nizom istraživanja na području Međimurja zabilježeno je čak 14 vrsta vodozemaca. To su smeđa krastača, zelena krastača, crveni mukač, gatalinka, češnjača, šumska smeđa žaba, močvarna smeđa žaba, livadna smeđa žaba, velika zelena žaba, mala zelena žaba, jestiva zelena žaba, mali vodenjak, veliki vodenjak i veliki dunavski vodenjak.« Na pitanje mogu li se i kako ukloniti prijetnje njihovu opstanku kaže da bi to bilo moguće kada bi ljudi počeli malo više živjeti u skladu s prirodom. Tako prije svega treba očuvati i ne zadirati u njihova prirodna staništa, a to su močvarna područja, lokve, bare, jezera i šume. Također, trebalo bi smanjiti uporabu otrovnih tvari poput različitih kemijskih sredstava, pesticida, umjetnih gnojiva, deterdženata i brojnih drugih industrijskih zagađivača prirode. »Sve to zahtijeva određeni zaokret u svijesti ljudi i nama zaštitarima prirode upravo je to zadaća. Ponekad cijela priča izgleda beznadno kaka vidimo da neki ljudi nisu svladali ni osnove ponašanja jer bacaju smeće u prirodu, ali ipak ne gubimo nadu u bolju budućnost. Na kraju spašavanjem vodozemaca, žaba i ostalih vrsta spašavamo i sami sebe.«
No spašavanje ugroženih vodozemaca nije rezervirano samo za profesionalne zaštitare prirode. Svi ih mogu štititi počevši od toga da ih ne ubijaju i ne uznemiravaju, da ih ne uzimaju iz njihovih prirodnih staništa i ne drže zatočene za kućne ljubimce, da ne uništavaju njihova staništa, ne zatrpavaju lokve, ne puštaju egzotične kućne ljubimce koji su im dosadili u prirodu (npr. crvenouhu kornjaču ili zlatne ribice), da što manje onečišćuju prirodu. Moguće je aktivno uključiti se u akcije i projekte lokalnih zajednica, ustanova ili udruga kao što su akcije čišćenja okoliša i staništa važnih za život vodozemaca ili pak akcije spašavanja vodozemaca od stradavanja na prometnicama, savjetuje Sara Kočiš. A sve su popularniji i projekti tzv. građanske znanosti u kojima sudjeluju građani jednostavnim promatranjem i bilježenjem podataka o prisutnosti nekih vrsta u prirodi uz pomoć različitih aplikacija, što uvelike pridonosi znanosti o našoj bioraznolikosti.
»Spašeno« više od 6000 vodozemaca
»Međimurska priroda« – Javna ustanova za zaštitu prirode provodi akciju spašavanja vodozemaca prilikom njihove migracije koja ih vodi preko prometnica. »S proljetnim porastom temperatura i kišama žabe se u svojim skloništima bude iz zimskoga sna i kreću na razmnožavanje u obližnju vodenu površinu. Na tom im se putu često ispriječi prometnica i masovno stradavaju. Takva mjesta nazivamo crnim točkama. Svjedočeći tomu, ustanova je 2013. godine započela provoditi akcije spašavanja vodozemaca od stradavanja na prometnicama. Uz takve se prometnice postavlja ograda, uz koju su u zemlju ukopane kante i žabe jednostavno upadnu u njih. Volonteri ih potom svakodnevno premještaju u drugu kantu i prenose preko smrtonosne ceste do vodene površine u kojoj se mrijeste. Akcija se provodi u ožujku i traje nekoliko tjedana, dok je u tijeku najveća migracija vodozemaca.
Započelo se s jednom takvom »crnom točkom« i nekolicinom volontera, ujedno zaposlenika »Međimurske prirode«, a danas se akcija provodi na čak četiri prometnice u Međimurju, obuhvaća više od 1500 metara postavljene ograde i okuplja dvjestotinjak volontera, ponajviše osnovnoškolaca i srednjoškolaca i njihovih nastavnika, ali i drugih ljubitelja prirode. Primjerice, ove smo godine na taj način spasili više od 6200 jedinki vodozemaca. Također, na tim lokacijama postavili smo i prometne znakove ‘Žabe na cesti’ kako bismo upozorili vozače da uspore i pripaze na stradavanje žaba. Bilo bi lijepo da se što više ljudi uključi u takve akcije ili da ih čak i sami pokrenu ako primjećuju slične situacije u svojoj blizini, a za sva pitanja mi smo im spremni pomoći.«
»Moja je zadaća biti znak i svjedok da iza svega stvorenoga stoji Bog«
