Nedjelju s ledenom kišom kao da je nad Turopoljem naručio glasoviti hrvatski putopisac i slikar Matko Peić. Nema mnogo onih starih, drvenih kuća iz vremena dok je veliki požeški slikar riječi i rječnik slika »jezdio« od Zagreba do Siska, ali tragovi nadahnuća ostaju. Vjetar piri, snijeg će. Tornjevi turopoljskih crkava »obučeni« su u stratuse. Oblaci daju tamnu nit pejzažu, što je vidljivo i na fotografijama – mračnije su, ondje je u jutarnjim satima svjetlost na izmaku snaga. Izmjenjuju se pejzaži turopoljski na staroj cesti od Velike Gorice prema Sisku, šume, odvodni kanali, polja, brježuljci – kad eto Lekenika, uvijek trenutak ranije no što mu se putnik nadao. Povijesna vrela navode da je to mjesto, obraslo šumom oko istoimenoga potoka, naseljeno kmetovima turopoljske općine u petnaestom stoljeću.
Na neobičan je način 1848., slavna godina hrvatske povijesti, povezana s Lekenikom. Naime, onomad je, na blagdan Blagovijesti, pukovnik Josip Jelačić od Bužima doznao valjda svoju najvažniju ovozemaljsku novost – da je postao banom. Kraljevski ukaz o imenovanju Jelačiću je za vrijeme ručka 25. ožujka 1848. uručio lekenički poštar Josip Klempaj. Kako i stoji na spomenploči, kućna adresa Zagrebačka ulica 44, sam je poštar Klempaj »radi svojega znanja, rodoljublja i poštenja, postao kasnije prvim hrvatsko-slavonskim upraviteljem pošta«. Tako je pukovnik Jelačić nakon lekeničkoga objeda svoj put nastavio s banskom čašću.
Svako je vrijeme slojevito, povijesne činjenice ne blijede, no ima li dobrih vijesti od »Klempaja 21. stoljeća«, zabavljenih računalnim sustavima u kojima je sve s dva klika moguće doznati, ali ne i promijeniti. Danas je vjerojatno mnogim hrvatskim građanima prva asocijacija na Lekenik – SOS Dječje selo, ustanova koja od jeseni 1992. godine s petnaest obiteljskih kuća pruža, pod brižnim okom SOS majka i SOS teta, utočište djeci zatečenoj u teškim obiteljskim prilikama. Lekenik i rodno selo Fabijana Šovagovića Ladimirevci kod Valpova dva su mjesta koja se s posebnom brižnošću izgovaraju u humanitarnim akcijama kojima se želi osigurati još kvalitetnija skrb o potrebitoj djeci.
Ususret središtu mjesta, dolazeći iz smjera Zagreba, oko dvije tisuće stanovnika Lekenika čuvaju dvije kapele, mjesta vjerničkoga okupljanja u nedavnom vremenu dok još nije bilo župne crkve. Kapela Lurdske Gospe izgrađena je 1903. dobročinstvom Ljubice Dobrinić rođ. Horvat, još jedne poštanske službenice koju su upamtili (barem lokalni) povijesni dokumenti. Ona se zavjetovala Majci Božjoj Lurdskoj da će joj izgraditi kapelicu ako se njezina trogodišnja kći Marija živa izvuče iz bunara u koji je upala neopreznom igrom. Kroničar župne spomenice navodi da se djevojčica smijala kada je izvučena iz bunara, a majka Ljubica je, prikupljajući živežne namirnice po Lekeniku, prikupila dio forinta potrebnih za gradnju kapelice. Zanimljivo, Ljubica Dobrinić sa suprugom je Jankom, djelatnikom u šumariji, imala dvanaestero djece, od kojih je četvero umrlo u ranoj dobi. Kip Gospe Lurdske kupljen je kod Heindla u Beču, i stajao je pedeset forinta, a gradnja čitave kapelice – šest puta više.
S lijeve je strane ceste veća i mlađa, barem današnjim izgledom, kapela Presvetoga Trojstva, izgrađena 1926. na mjestu drvene kapele iz druge polovice 17. stoljeća. Ima i druga lekenička kapela, renovirana prije deset godina, svoju toplinu, baš kao i obližnji kiosk s vrućim kruhom i pecivima, ispred kojega u nedjeljnom jutru strpljivo stoje žitelji Lekenika. Rijetki automobili odaju turopoljsku nedjeljnu pospanost, teško bi se radnim danom mogao čuti šum potoka Lekenčice. I što zapisati kada životinje još snivaju varljivi zimski san, a iza okna umirućih drvenih kuća nitko ne proviruje prema ulici. Nažalost, osim SOS-a u međunarodnom nazivu Dječjega sela, jasan je i SOS poziv u Lekeniku, upućen na razini cijele Hrvatske: »Pomozite da opstanemo.« O odlascima cijelih obitelji u inozemstvo govori se na svakom koraku. Turopolje nije Slavonija, nije ni Lika, ali nad plodnom turopoljskom, hrvatskom zemljom svakomu dobronamjernomu čovjeku nametne se pitanje – zašto? Zašto običan lekenički čovjek, zemljoradnik, stočar, stolar, informatičar, zidar, štogod – ne može dostojanstveno živjeti od svojega rada, nego mora sreću, barem onu materijalnu, tražiti u tuđini? Uzalud Peićeve riječi iz »Skitnja«: »Zaželio sam se dasaka koje su lopata za hljeb, stranice valova ili jednostavna ograda sa stajom…« I ako je u antičkim vremenima Lekenik ostao izvan rimskih planova, i njegova cesta prolazila »ponad krtičnjaka, ispod svraka na crnim kruškama«, ne bi se smjelo dopustiti da pitome zečeve »ustrijele« puške političkih geostrateških mijena.
Ako se odgovor može svesti na jednu riječ, tada on glasi – korablja. Spasonosna korablja. Da, župna je lekenička crkva Presvetoga Trojstva i sv. Ivana Krstitelja doista nalik korablji, što na kiši dobiva osobitu simboliku, u mislima na Nou i spašavanje raspadajućega svijeta od velikoga potopa. Gradnja moderne, ali nepretenciozne lekeničke crkve započela je u ljeto 1999. godine i nakon godinu dana bila je pod krovom, pa se 2000. prva polnoćka slavila u novoj župnoj crkvi. Posvetio ju je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić 2. lipnja 2002. Župnik je u to vrijeme bio Tomislav Novosel, kojega je naslijedio Marko Cvitkušić, danas kancelar Sisačke biskupije. U oltar crkve pohranjene su moći bl. Alojzija Stepinca, čijoj se zaštiti, moleći za njegovo proglašenje svetim, lekenički vjernici utječu i na jednom od pokrajnjih oltara. Iznad glavnoga oltara, koji prikazuje Krista okružena grožđem i pšenicom, nebeskim darovima Turopolju, bdije vitraj Zlatka Čulara koji prikazuje Presveto Trojstvo. Isti je umjetnik izradio i svetohranište.
Lekenik je samostalna župa Sisačke biskupije od 24. lipnja 2011., kada je s filijalom Poljana Lekenička odvojen od matične i drevne župe Pešćenica, spomenute još 1334.(!) godine. Prvi i zasad jedini župnik u lekeničkoj župnoj samostalnosti je Tugomil Radiček, koji se, uz zdravstvene probleme, bori i s navedenim teškoćama »Lekenika u odlasku«. U odnosu na prvi blagoslov kuća 2011., prošlogodišnji je obilazak domaćinstava pokazao neumoljivu matematiku – blagoslovio je pedeset kuća manje, 560 je obitelji obišao o božićnom vremenu. Nije riječ samo o demografskom odumiranju i smjeni naraštaja, još je teže. »Korablja« je spremna prihvatiti sve koji traže utočište, ta »korablja« ne putuje, ona čuva davna šumarska ognjišta, i turopoljsku vjeru, svejedno okrunjenu lijepim brojem vjernika na dvije nedjeljne mise. No je li dovoljno?
»Župa je u formiranju, i materijalnom, graditeljskom i duhovnom. Svake je godine nekoliko umrlih više nego rođenih. Cijele obitelji otišle su u Njemačku, nažalost, odlaze i dalje. Ranije je bilo oko šest stotina kuća koje sam obilazio u blagoslovu«, podsjeća župnik Radiček, a tračak nade pruža mu 26 prvopričesnika i 21 kandidat za sakrament potvrde. Među njima je i nekoliko djece iz SOS Dječjega sela. »Mnogo ovisi i o SOS majkama i tetama, odnosno o njihovu svjetonazoru. Ovisi i o sredini iz koje djeca dolaze, jer to više nisu ratna siročad kao nekada, nego djeca iz problematičnih obitelji, u kojima su pojedini roditelji u zatvoru«, upoznaje nas lekenički župnik. Svake druge nedjelje odlazi služiti misu u filijalnu kapelu Svetoga Duha na groblju u Poljani Lekeničkoj, a »poldanjica« je u 11 sati u župnoj crkvi. Zadovoljan je odazivom župljana, jer tristotinjak se vjernika okupi na dva misna slavlja.
»Nedostaje nam orguljaš, sam vodim pjevanje. Imamo čitače, pjevače, ministrante, bavimo se karitativnim radom, osobito o najvećim blagdanima«, pripovijeda župnik Radiček, rođen 20. veljače 1959. na Kalniku, gdje je, pod obroncima dične planine, epicentra križevačkoga krajolika, završio osnovnu školu. Kasnije se školovao u Zagrebu, gdje je završio i Katolički bogoslovni fakultet. Zaređen je na Petrovo 1986. godine. Sedam je ljeta bio đakon u novozagrebačkom naselju Dugavama, potom privremeni upravitelj župe Sloboština. Deset je godina proveo kao župnik u župi sv. Ivana Krstitelja u Ivanskoj, smještenoj u sjevernoj Moslavini u trokutu Čazma – Bjelovar – Garešnica, a gotovo desetljeće i u župi Presvetoga Trojstva u Moravču. Patrone svojih prethodnih dviju župa župnik Radiček ujedinio je od jeseni 2011. u Lekeniku.
»Kao mladi župnik davno sam shvatio da je pastoral grada jedno, a pastoral sela druga stvar. U gradu je izraženiji angažman intelektualaca, bolje su uređene stvari poput sviranja i pjevanja. Važna je i udaljenost od kuće ili stana do crkve, što je često u selima velik problem. S druge strane, na selu ljudima župa mnogo više znači jer stanovnici ne promatraju župu samo kao crkvenu ustanovu. Župnik na selu je čovjek koji okuplja, što poštuju i oni koji nisu baš izrazito vjernički nastrojeni«, tumači župnik Radiček važnost držanja do tradicije. Promatrajući iz iskustva Zagreba, Moslavine i Turopolja, smatra da nema univerzalnoga recepta.
»Svatko treba Božje darove razvijati koliko je u njegovoj mogućnosti. Ne može se više od toga. Subotom navečer animiram sviranje i pjevanje, tu je ljubav potrebno prenijeti i na djecu. Bio sam i nogometni trener, šport je također bitan dio okupljanja mladih ususret katehezama«, dodaje. »Kamo čovjeka Bog pošalje, on treba plivati«, sažima lekenički župnik smisao »korablje« koju vodi posljednjih sedam zima.
»Općina Lekenik, na sredini ceste Velika Gorica – Sisak, rodila je velika očekivanja. Otvorena je industrijska zona, no teško je predvidjeti kako će teći njezin razvoj. Dio stanovnika radi u šumariji, kao i tvrtkama drvne tehnologije ‘Elgrad’ i ‘InColor’. Ima i privatnih obrtnika u djelatnostima grijanja i vodovoda koji također zapošljavaju radnike. Veći dio zaposlenih gravitira prema Zagrebu, iako smo bliže Sisku i dio smo Sisačke biskupije«, napominje župnik, svjestan da Lekenik, unatoč nedavnom ukidanju poslovnice jed(i)ne banke, ima osnovne uvjete za život, od škole i trgovina sve do one Klempajeve pošte. I promet je gust, a još je bio gušći do prolaska brze ceste, jer su se u jutrima zornica znale vidjeti »rijeke« automobila.
Uz pobožnost križnoga puta stanovnici Lekenika posebno iščekuju Cvjetnicu, kada procesija satima prolazi ulicama – postajama. »Pokušavamo utrti nove putove, stvoriti novu tradiciju«, zaključuje župnik predstavljajući najbliže suradnike, ministrante Mariana, Petra i Tomislava. I odrasli suradnici vrlo su susretljivi, mirni, povučeni ljudi, nenaviknuti na bljesak fotografskoga aparata i svjetlucanje diktafonske crvene lampice.
Prva među jednakima, Božica Grgić, u Lekenik je došla iz Cvetkovića kod Jastrebarskoga. Supruga je i majka dvoje djece, ponosna baka unuka Šimuna. Umirovljena je zdravstvena tehničarka, radni vijek provela je u sisačkoj bolnici. »Potrebitim obiteljima, a njih je dvadesetak na području lekeničke župe, pomažem prikupiti hranu i ostale kućne potrepštine. Uređujem s ostalim župljanima crkvu za velike blagdane«, posvjedočila je članica župnoga pastoralnoga vijeća.
Druga lekenička umirovljenica, Marica Jurina, dolazi iz sedam kilometara udaljenoga Cerja. Ranije je bila trgovkinja i vlasnica kafića. Lako je zavoljela novu župu, posebno nakon izgradnje župne crkve. »Naravno da se uvijek može učiniti više u župi. Prije smo novac prikupljali za građevinske radove na crkvi. Poslije Domovinskoga rata popravio se prosjek dolaska vjernika na misu, iako je društveni život u opadanju«, iskrena je baka petero unučadi, također aktivnih u euharistijskim slavljima.
Iz Brežana Lekeničkih dolazi Janko Sever. Njegovo rodno mjesto ostalo je crkveno pod župom Pešćenica, ali je već 55 godina stanovnik Lekenika. Radnik je u skladištu Hrvatskih željeznica, a privatno je posvećen »vlaku« Marijine legije. »Vidljivo je na svakom koraku da Blažena Djevica Marija bdije nad lekeničkom župom«, govori Sever, otac i suprug dvoje studenata. »Mladi su se mrvicu udaljili od Crkve, odrasli pokazuju da se neke stvari u životu moraju napraviti. Pokojni otac i majka zapovijedali su odlazak na misu, i s radošću sam prihvaćao njihovu zapovijed«, napominje »legionar« Sever.
Šezdesetsedmogodišnji umirovljenik Ilija Knežić povratnik je u lekeničku župu, nakon sisačke »epizode«. Član je župnoga ekonomskoga vijeća. »Nisam ni menadžer, ni poduzetnik, ali sam i u sisačkoj župi bio na istom mjestu. Župa je teritorijalno kompaktna, izvrsno smo povezani i s Velikom Goricom, Zagrebom i Siskom. Ljudi uglavnom rade okolo, no mogli bi se aktivnije baviti župom«, priznaje Knežić i navodi da je revan čitatelj Glasa Koncila, gotovo još od prvih brojeva rađenih ciklostilom. »Mediji nas ubijaju svojim podvalama, moramo se znati tomu oduprijeti, znati iskazati naše poslanje. Nedjelja mi je prazna bez mise, ručka i Glasa Koncila«, svjedoči Knežić.
Njegov kolega Mijo Ćosić, rođen u usorskom kraju, od 1980. živi u Lekeniku, a u župi surađuje dvadeset godina. I on je istaknuo problem praznih kuća, koje u blagoslovu sa župnikom obilazi godinama. »Starci umiru, mladi odlaze. Pomažem u uređenju interijera i eksterijera crkve«, kratko navodi suprug, otac dvojice sinova i djed dvoje unučadi.
Više od dva desetljeća u Lekeniku živi čitačica Ljubica Tuđman, kojoj župni dio života daje hrabrost za sve ostale profesionalne i privatne izazove. »Prepuni smo negativnih vijesti, a Božja nam riječ pomaže raditi na sebi, kada smo slomljeni na nekoj drugoj strani«, ističe administratorica u jednoj prehrambenoj tvrtki, supruga i majka uskoro punoljetnoga sina.
Mladi profesor matematike Igor Dumbović ministrirao je u župi od trećega razreda osnovne škole. »Bilo je teško pronaći mlade s kojima se može nešto pokrenuti, no počeli smo se okupljati, odlazimo na zajednička hodočašća, aktivni smo na misi, razmatranjima. Vjerujem da možemo napredovati i okupljati, kako osnovnoškolce tako i srednjoškolce«, kazao je Dumbović.
Njegova nasljednica na mjestu predstavnika mladih u župnom pastoralnom vijeću je svestrana Dora Jovanović, studentica treće godine religijske pedagogije i katehetike na KBF-u u Zagrebu. »Ponekad zamijenim župnika na vjeroučiteljskom mjestu. Volim raditi s djecom, koordiniram njihove obveze. Povremeno i ministriram, čitam«, navodi studentica Jovanović, »glasnogovornica« većine župnih skupina. »Kad naiđu teškoće, jedino što ostaje je molitva i nada da sve može krenuti u novom, obnovljenom putu. Mladi se okupljaju na tjednom molitvenom susretu. Razmatramo Sveto pismo, sudjelujemo u katehezi, nadahnuo nas je Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, ima nas dvanaest, voljela bih da nas je i više«, zaželjela je.
Kao i njezina sestra Dora, devetnaestogodišnja Sara Jovanović vapi za još većim uključivanjem mladih iz Lekenika u zbor. Studentica je prve godine radne terapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, a na nedjeljnim misama je »DJ Sara« jer upravlja grafoskopom. »Proširujemo naša vjerska znanja kako bismo još bolje upoznali Boga, no vjerujem da se još vršnjaka može pridružiti nama«, nasmijano će Sara, a zajednička fotografija svih zborskih pjevača ostaje im uspomenom na vrijeme mladenačkih traganja za (cjelo)životno ostvarivanje.
Na kraju razgovora javlja se pomalo filozofsko pitanje – kako svijet može ostati na mladima ako mladi iz Lekenika odlaze ili nisu dovoljno svjesni važnosti većega uključivanja u zajednicu.
Posljednjega smo sugovornika, upravo iz toga razloga, pronašli u doseljeniku iz Bosne i Hercegovine Iliji Šimoviću, rodom iz župe Srca Isusova u Studencima kod Ljubuškoga. Profesionalni je vozač autobusa, a privatno suprug, otac troje djece i četvero unučadi. Dugo je godina vodio župni Caritas. Priznaje da je kao mlađi bio aktivniji. »Područje je nakon rata prilično osiromašeno. Mladih je sve manje. U Lekeniku nema previše radnih mjesta. Na školovanje i posao mahom se putuje prema Zagrebu, tako da su mladi hendikepirani zbog putovanja i mnoštva troškova. Vjerujem da je i to jedan od razloga da se ne uključe u rad župe. Stotinjak se kilometara prolazi dnevno, opterećujuće je to, znam kao dugotrajni putnik«, govori Šimović, radostan zbog nedavnih župnih hodočašća u zagrebačku prvostolnicu i rodni krašićki Stepinčev kraj, kao i skoroga putovanja u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu. »I bivšemu sam župniku znao reći da je ovo misijski rad, jer osjeti se vrijeme bivšega sustava. Ranije ljudi nisu bili naučeni na odlazak u crkvu. Mnogo je i zapuštene zemlje, koja je nekada bila obrađivana, život je bio drugačije postavljen«, zaključuje Šimović.
»Ako je mnogo napuštene i zapuštene zemlje, zašto se ne omogući njezino obrađivanje i kvalitetno upravljanje Bogom danim izvorima«, to je pitanje ipak ostalo retoričko, a odgovor skriven iza lekeničkih drvenjara, odnesen tokom nabujaloga potoka Lekenčice, u kraju gdje se elementarne nepogode događaju češće od elementarnih radosti. Opet, dok je osmijeha mladih, nemoguće je biti pesimistom. Netko mora čuvati spomen i na 25 poginulih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Općine Lekenik, kojima je spomenik podignut tik uz »korablju«.
Brisači tjeraju dosadnu kišu s vjetrobranskoga stakla, usputnom prolazniku uglavnom se (u)čini da je nekada davno bilo življe, primjerice prije 170 godina kada su dva Josipa nazdravljala za bansku i poštarsku čast, ili prije pola stoljeća kada je Peića Turopolje poput Shakespearea »zbunjivalo ljepotama kontrasta i opajalo smislom paradoksa: Dijane i svinje, jorgovan i đubrenik! Puni život!« Što je danas u Lekeniku puni život? Pusta su dječja igrališta, kao i stadion nogometnoga niželigaša, u »zaleđu« SOS Dječjega sela. Ako vremenske prilike dopuste, peićevski paradoksalno, mnogi će, usudom vlastitih odluka, prije »Dinama« vidjeti proljeće u Europi. Lekenička »korablja« strpljivo će ih čekati, no obnova izvana i iznutra, osobito u korizmenom vremenu, potrebna je – na mjestu radnje, u živom mrtvom turopoljskom zavičaju. Danas. Snijeg će.
