UVODNA MEDITACIJA
Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje! (Iv 12, 27-28)

Ti si također, Isuse, osjetio potres… I to tamo gdje je njegovo djelovanje možda i najrazornije, u svojoj duši… Koliko ju je prema Richteru potresao poljubac izdaje, koliko prevrtljivost naroda, koliko udarci, nepravda, a koliko odsuće ljudskosti pod križem?

I. postaja

Isusa osuđuju na smrt
Ta što je on zla učinio? upitao je Pilat svjetinu i nastavio: Ne nađoh na njemu smrtne krivice. (Lk 23, 22)

Dopusti da ti, Isuse, na početku našega puta postavimo pitanje slično onomu koje je Pilat postavio svjetini: Pa kakvo smo zlo učinili? Zašto svoju moć nad nama pokazuješ tako što nam u jednoj trećini minute oduzimaš sve što smo cijeli svoj život teško i krvavo stjecali? Zašto nas, Isuse, kažnjavaš?

Toliko smo vremena provodili zajedno, a tako me slabo poznaješ, mogao bi biti tvoj odgovor na postavljena pitanja.

Ne kažnjava Bog. Bog ljubi, Bog spašava. Prihvativši osudu, Isus je prihvatio patnju i svojom je prisutnošću u patnji patnji dao smisao. Stoga, ako ga tražiš, potraži ga upravo tamo gdje najviše boli, potraži ga u svojoj najljućoj patnji. U tami tvoje muke on će biti tvoje svjetlo, on bit će tvoja nada…

II. postaja

Isus prima na se križ
Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. (Heb 12, 2)

Bez protivljenja, bez opiranja primio si na se drvo križa čiji godovi ispisuju grijehe cijeloga čovječanstva. I ne samo da si primio križ, izabrao si ga, kaže sveti Pavao, umjesto radosti što je stajala pred tobom. Primjerom si pokazao da prihvaćanje križa nije ni namet ni teret ni kazna; prihvaćanje je križa izbor. Pri tom se izboru ti nisi pitao: Zašto? jer znao si da odabrati križ znači odabrati spas svakoga čovjeka.

Tlo se zatreslo, Isuse, a ljudi su zadrhtali. Poput gromada koje su padale s visina, težak se križ sručio na njihova leđa. A težak je križ teško nositi ako se ne zna odgovor na ono vječno ljudsko zašto. Sve dok čovjek ne usmjeri pogled sa svoga križa na tvoj križ, to vječno zašto ostat će bez odgovora. Samo u tvom je križu skriven odgovor na naš križ, a na nama je da ga otkrivamo, da ga tražimo i onda kada ne znamo i onda kada ne razumijemo. Na nama je da i tada vjerujemo…

III. postaja

Isus pada prvi put pod križem
Srce mi udara silno, snaga me ostavlja… (Ps 38, 11)

Na početku puta, a već si pao. Sin si Svemogućega, pa gdje je onda ta snaga koja bi trebala biti upisana u tvoj genetski kod? Ona se nalazi na nekom sasvim drugom mjestu, poučavaš, Učitelju, postupkom koji je uslijedio nakon pada jer u padu prepoznati pomanjkanje snage značilo bi ne prepoznati njezinu prisutnost u ustajanju.

I zidovi su pali, Isuse. Urušili se. Sada moramo sve ispočetka, a ne znamo imamo li snage za to. Ali tvoja smo slika, slika Stvaratelja, Kreatora, Tvorca. Stoga ćemo ustati i poći i dok potres razara, sve dok dišemo, obnavljat ćemo…

IV. postaja

Isus susreće svoju svetu majku
A i tebi će samoj mač probosti dušu… (Lk 2, 35)

Nakon pada susret s majkom. Kakvoga li blagoslova, kakve milosti, kakve li nagrade, Isuse… Pogled na majku osnažuje dušu. Pogled ju na sina probada.

Nema veće boli od boli roditelja koji gleda patnju svoga djeteta. Zato ti, majko, i ti, oče, danas zidate ispočetka, danas učvršćujete zidove svoga doma kako sutra ta ista nevolja ne bi zatekla vaše dijete i dijete vašega djeteta. Vi danas prolazite kroz teškoće da bi vašemu djetetu moglo biti bolje. Vaša današnja patnja vodi do djetetova sigurnoga sutra…

V. postaja

Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Prijatelj ljubi u svako vrijeme, / a u nevolji i bratom postaje. (Izr 17, 17)

Matej u svojem evanđelju svjedoči da su Šimuna Cirenca prisilili nositi križ, Marko da su ga natjerali, a Luka da su ga uhvatili. Šimun te, prije susreta u trenutcima muke, nije ni poznavao, nije bio prijatelj, a njegova je pomoć više bila plod nekakve dužnosti ili straha nego iskrene želje. Ipak, njegova su ti ramena barem nakratko olakšala patnju, a pomoć koju je pružio tebi morala je promijeniti i njega. U nevolji Cirenac je postao bratom.

I mi smo u danima nakon zemljina plesa stekli braću, Isuse, cirence koje nitko nije trebao tjerati da nam pomognu, koji su napuštali sigurnost svoga doma da bi ju našemu domu vratili i koji su nam svima iznova otkrili svu ljepotu i sav smisao služenja i žrtve…

VI. postaja

Veronika pruža Isusu rubac
Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« (Ps 27, 8)

Postoji tumačenje prema kojem ime Veronika dolazi od latinskoga izraza vera icona, što znači pravi, istinski lik. Odsjaj toga pravoga, istinskoga lika nosila je Veronika na svom rupcu i ostavila nam ga u naslijeđe, ali njeno mi ime govori da je zasigurno taj odsjaj nosila i na svom licu, da je njeno lice zračilo tvojim licem.

Molim te, Isuse, da u trenutcima ove velike nevolje, kada tuga, briga i strah mijenjaju našu vanjštinu, mijenjaju naš izgled, naše lice nikada ne ostane bez tvoga odraza na njemu…

VII. postaja

Isus pada drugi put pod križem
Smiluj mi se, Gospodine, jer sam iznemog’o, / Gospodine, ozdravi me jer dršću kosti moje. (Ps 6, 3)

Težak je križ i ti ponovno padaš, a tek si na sredini puta. Hoćeš li imati snage do kraja?

I mi se to pitamo, Isuse, sada kada više nismo u stanju onoga početnoga povišenoga raspoloženja, kada rutina svakidašnjice i život koji ide dalje guraju u stranu vijesti o potresu, a mi se i dalje trzamo na svaki nenajavljeni zvuk nakon kojega očekujemo zibanje ispod svojih nogu. Hoću li imati snage do kraja? pitamo te, a ti nam odgovaraš ustajanjem. I mi tada znamo što nam je činiti…

VIII. postaja

Isus tješi jeruzalemske žene
Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim? (Lk 23, 31)

Ti si onaj koji tješi čak i onda kada je utjeha najpotrebnija upravo tebi. Iako, moramo ti priznati, riječi izgovorene jeruzalemskim ženama: Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim? – odjekuju više kao opomena nego kao utjeha. Ljudi su kadri opomenu iščitati kao kaznu. Međutim, ona to nije. Opomena je skretanje pozornosti na neku opasnost, a to bi onda značilo da su u riječi opomene već upisane i riječi utjehe jer čovjek će, izbjegavši opasnost za koju je opomenut, u konačnici biti i utješen.

Uz to što je nedvojbeno katastrofa, može li se onda, Isuse, potres možda promatrati i kao opomena koja čovjeka poziva na promjenu – na promjenu odnosa prema prostoru u kojem živi, na promjenu odnosa prema bližnjemu kojemu u vremenu sveopćega napretka nedostaje osnovna životna infrastruktura… Jer ako je potres opomena, u toj opomeni negdje mora biti skrivena i utjeha…

IX. postaja

Isus pada treći put pod križem
A sada kad posrnuh ja, oni se raduju, / skupiše se  protiv mene da udare iznenada, / i bez prestanka oni me razdiru. (Ps 35, 15)

Sve si umorniji jer treći pad dolazi gotovo neposredno nakon drugoga pada. I cilju si sve bliži, možda zato i iskušenja postaju sve teža jer tvoj neprijatelj ne želi tvoj uspjeh.

Promatrači ismijavaju posrtanje, raduju se, rugaju, ali oni ne razumiju kakva se i između koga se u tim trenutcima uistinu bitka vodi. Tvoj neprijatelj želi da se odrekneš križa, a s njim da se odrekneš i čovjeka, jer zna da jedino u križu počiva trijumf ljubavi i trijumf smisla.

Naš križ je težak. Posrćemo, padamo i poželimo odustati od svih onih naljepnica boje semafora, od elaborata, dokazivanja, od nepregledne količine papira i otići tamo gdje ničega od toga nema… Ali može li čovjek, Isuse, pobjeći od svoga križa? Vjerujemo da može jer stvorio si nas u slobodi, ali bježeći od križa, čovjek bježi i od ljubavi i od smisla i zakida svoj život za ljepotu njihova međusobnoga trijumfa…

X. postaja

Isusa svlače
Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. (1 Kor 6, 19-20)

Ljudsko je tijelo krhko, ono je ranjivo. Razotkriva se tek u najintimnijem, najosobnijem susretu muškarca, žene i Boga. Jer u tom je susretu, susretu ljubavi koja stvara život, ono jedino sigurno. Ljudsko je tijelo posvećeno Kristovim utjelovljenjem i ono je hram Duha Svetoga, a prema hramu se odnosi s poštovanjem, s dostojanstvom. Tvoje su tijelo, tvoj su hram popljuvali, izudarali, raskrvarili, a onda ti razderali haljine da do kraja ponize intimu.

I mi se nakon potresa, Isuse, ponekad osjećamo poniženo, razodjenuto, golo. Do jučer smo mnogi imali i više od onoga što nam je potrebno, a već smo danas u poziciji osobe koja treba tražiti. Toliko smo toga naučili činiti sami, svojim snagama, a sada odjednom ovisimo o pomoći drugoga i sramimo se toga jer ne želimo milostinju, ne želimo sažaljenje, preponosni smo za to.

Međutim, svjesni smo i da nam u ovoj situaciji ponos ne služi na čast jer onemogućuje tebe da nam u bližnjemu priđeš i poslužiš se njegovim rukama kako bi zaodjenuo našu golotinju, zaštitio naš hram…

XI. postaja

Isusa pribijaju na križ
Za naše grijehe probodoše njega, / za opačine naše njega satriješe. / Na njega pade kazna – radi našeg mira, / njegove nas rane iscijeliše. (Iz 53, 5)

Kao kakav predmet, tvoje su tijelo zakucali čavlima na gredu križa. Sjedinili te s njim, učinili te nerazdvojnim od njega. Za naše grijehe, za opačine naše, ali radi našega mira i našega iscjeljenja.

Do posljednjega daha, do posljednje kapi krvi ti, kralju s trnovom krunom, širiš ruke da zagrljajem zahvatiš cijeli svoj svijet i u posljednjim mu trenutcima potvrdiš da u patnji uistinu postoji smisao, da je u njoj, koliko god joj se mi odupirali, koliko god u paničnom strahu bježali od nje, odgovor na sve neodgovoreno, na sve neodgovorljivo. Jer da nema smisla, zar bi ti pristao na križ?

Ni svjesni nismo koliko smo povezani, koliko naši postupci utječu na živote drugih, koliko smo jedni drugima važni. Možda smo se mi morali zatresti jer neki drugi ljudi na našem mjestu ne bi izdržali tréšnju. Po svome Svetom Križu ti si, Isuse, spasio cijeli svijet. Vjerujemo, stoga, da su i naši križevi, iako neznatni u odnosu na onaj koji si ti ponio, možda kadri zaštiti drugoga od nevolje koja je zatekla nas…

XII. postaja

Isus umire na križu
Hramski se zastor razdera na dvoje, od vrha do dna… (Mt 27, 51)

U trenutku tvoje smrti hramski se zastor iskidao po sredini. Iza toga zastora u Hramu nalazilo se mjesto osobite Božje prisutnosti u koje je smio ući samo veliki svećenik, samo jednom godišnje, na Dan pomirenja. Tvojom smrću na križu dogodilo se konačno pomirenje svih ljudi s Bogom i Božja je prisutnost postala otvorena za sve ljude. Ne jednom godišnje, nego zasvagda, uvijek, za sva vremena.

I potres je raskidao mnoge zastore, ali da bi razotkrio svu sramotu koja se nastojala skriti. Sramotu poslijeratne obnove, sramotu zapuštenosti, zanemarivanja, sramotu svih dosadašnjih politika jer očito ti, Isuse, nisu vjerovali kada si rekao: Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. (Lk 12, 2)

XIII. postaja

Isusa skidaju s križa
Svršeno je! (Iv 19, 30)

Farsa je završena. Rulja polako odlazi kući, a oni koji su te tri godine slijedili, vjerojatno ne razumiju što se dogodilo i pitaju se jesu li prevareni u svojim nadanjima i u svojim očekivanjima. I vjerojatno su u tim satima sumnje i satima bola najviše od svega priželjkivali da je sve ono što su svojim očima vidjeli bila velika zabuna i da si ti, zapravo, živ.

Živi smo! jedine su riječi koje smo nakon podrhtavanja željeli čuti od svojih bližnjih. I većina ih je čula, ali neki nisu. Za njih te molimo, Isuse, da im podaš milost da zagledani u smrt svojih bližnjih ne vide kraj, nego početak života…

IV. postaja

Isusa polažu u grob
Josip i Nikodem uzeše tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop. A na mjestu gdje je bio razapet bijaše vrt i u vrtu nov grob, u koji još nitko ne bijaše položen. Tu, dakle, zbog židovske Priprave, kako grob bijaše blizu, položiše Isusa. (Iv 19, 40-41)

Vrlo se lako može učiniti da u kontekstu posljednjih i najtežih trenutaka tvoga života, Josip i Nikodem zapravo nisu napravili ništa iznimno. Pokopali su mrtvo tijelo, a dok si još bio živ, jedan ti je bio učenik, ali tajni zbog straha od Židova, a drugi je došao razgovarati s tobom po noći, kada ga nitko nije mogao vidjeti. Ipak, u danom su trenutku napravili najviše što su mogli. Nismo svi stvoreni da bismo radili velike stvari, kaže svetica iz Kalkute, ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi. A već to je itekako velika stvar.

Zato hvala, Isuse, za sve ljude koje si u ovoj nevolji poslao na naš put. Za svaku njihovu, i najmanju, gestu ljubavi. Hvala za svako pitanje: Kako si? Treba li ti što? Hvala za svaki dodir u trenutcima u kojima riječ nije imala dovoljnu snagu, za svaku poruku, poziv i ispruženu ruku. Za svako učinjeno dobro, ti im, Isuse, budi zaslužena i vječna nagrada…

Završna misao

…greda uglavljena u zdanje ne remeti se potresom… (Sir 22, 16)

Blažena Chiara Luce Badano, djevojka pred kojom je, prema našim ovozemaljskim mjerilima, bio još cijeli život, umrla je 1990. s osamnaest godina, a jedna od rečenica koju je izgovorila u jeku svoje bolesti glasila je: Ja imam sve. Molimo te za takvu vjeru. Molimo te za milost da naš život bude poput grede uglavljene u armaturu tvoga zdanja pa da i onda kada zatrese, i kada i ako ostanemo bez svega, možemo reći: Ja imam sve. Jer, Isuse, imam tebe…

IZVORPrilika br. 2/2021.
Prethodni članakGLUMČEVA ZAHVALNOST MAMI I BAKI Jack Nicholson: »Da su June i Ethel bile manje moralno karakterne, nikad ne bih živio«
Sljedeći članakNEPROCJENJIVI SURADNICI I učitelj i odgojitelj mladeži