Razmišljanja koja svode čovjeka samo na fizičku pojavu daju vjetar u leđa pristalicama moderne »rasne higijene« u doba koronakrize. Danas se govori uglavnom o individualnom pravu na smrt. Rijetko se spominje i druga strana medalje koja govori o utjecaju drugih na odluku bolesnoga da se odluči na prijevremeni odlazak s ovoga svijeta

U nedavnom intervju Jutarnjemu listu engleski evolucijski biolog Richard Dawkins, među ostalim, govori i o tome kako religije u budućnosti ne će imati nikakav utjecaj na društvo. Dawkins, koji je inače poznat po svojim militantnim ateističkim stajalištima, podsjeća spomenutom izjavom na engleskoga znanstvenika Lorda Kelvina, predsjednika poznate britanske znanstvene institucije »Royal Society«, koji je krajem 19. stoljeća izjavio da je na području znanosti manje-više sve otkriveno. Navodno ostaju još poneke sitnice koje će trebati pojasniti. Da se renomirani znanstvenik u svojim prosudbama prevario govore današnja dostignuća na području znanosti, koja u duhu Sokrata kaže da što više spoznajemo, to lakše prihvaćamo činjenicu da malo znamo o svemiru, životu i mnogim drugim stvarima oko nas. Jer s novim spoznajama pojavljuju se i nova zbunjujuća pitanja. U tom se kontekstu može shvatiti i svojedobna tvrdnja Lorda Kelvina kako bi Zemlja mogla biti stara 20 do 40 milijuna godina. Danas njegova izjava, kad je prihvaćeno da je Zemlja stara nekoliko milijardi godina, izgleda smiješnom. Pa ipak ona to nije jer se i znanstvenici varaju u procjenama, pogotovo kad ne posjeduju skromnost koju su imali velikani poput Newtona i Einsteina.

Kvantna je fizika na svoj način pozvala znanstvenike na više skromnosti upozoravajući na to da u znanosti ponekad dugoročno gledano nije sigurno ni ono što se smatralo jedino ispravnim. Ta grana fizike u prošlom je stoljeću uspjela demantirati dotadašnje znanstveno uvjerenje da se sve u svemiru događa prema ustaljenim pravilima poznatih prirodnih zakona upućujući na to da svijet mikrokozmosa nije deterministički određen, nego je nepredvidiv. Danas nema ozbiljnijega znanstvenika koji nije svjestan toga da živimo u svijetu nepredvidivih događanja koja zbunjuju i ostavljaju prostor za pluralistički pristup životu, koji uključuje svakako i religijska iskustva. U tom se kontekstu mogu shvatiti riječi poznatoga astronoma i planetarnoga fizičara Roberta Jastrowa kad kaže da na brdu spoznaje na znanstvenike, koji se na njega mukotrpno penju, čekaju utemeljitelji religija.

Jastrow pripada velikomu krugu znanstvenika koji vjeruju da je svemir i svijet nemoguće pojasniti bez suradnje s religijama. Taj renomirani znanstvenik ne misli pritom na one mitološke elemente koje sve religije s vremenom razvijaju, nego na proročke vizije o svemiru, svijetu, čovjeku i Onome što stoji iza svega.

Dvadeseto je stoljeće kao rijetko koje izbacilo na površinu mnoštvo vrhunskih znanstvenika koji se odnose prema religijama s dubokim poštovanjem. Nije riječ samo o onima koji su govorili o vlastitoj religijskoj pripadnosti kršćanstvu kao što su otac kvantne fizike Heisenberg, njegov kolega Bohr ili najpoznatiji stručnjak na području genetike Francis Collins, nego i o onima poput velikoga filozofa Ronalda Dworkina koji su zbog onoga fascinantnoga i lijepoga u svemiru i svijetu, u pojavi nečega posebnoga poput ljudskoga stvorenja, vidjeli više od čistih redukcionističkih evolucijskih događanja. A tu su i oni poput Hansa-Petera Dürra koji se ne boje govoriti o tome da teorija prvoga praska, nastanka svemira, podsjeća na biblijsku priču o stvaranju svijeta. Neki od njih poput američkoga znanstvenika Böhma idu tako daleko da tvrde da uopće ne postoji materija, nego duhovni svijet.

Činjenica da znanost danas ne zna što se krije iza tamne materije i energije koje čine više od 90 posto svemira i snažno utječu na događanja u njemu govori o tome da je današnji svijet sa shvaćanjem onoga što je doista istina tek na početku. Dawkins koji temelji svoja agresivna ateistička razmišljanja na teoriji evolucije zaboravlja pritom da se evolucijska biologija još muči oko problema nastanka života na planetu Zemlji i pojave fascinantnoga stvorenja kao što je čovjek. Upravo se za čovjeka krije velika opasnost u razmišljanjima poput Dawkinsovih, koji ga svodi samo na evolucijski stroj.

Dawkinsovo razmišljanje o ljudskom stvorenju kao produktu čiste materijalističke evolucije, što ga stavlja na razinu drugih živih stvorenja, ide u prilog razmišljanjima poput australskoga filozofa Singera koji tvrdi da je zdrava životinja vrjednija od bolesnoga čovjeka. Hitler je upravo u tom duhu pokušao pročistiti njemačku rasu. Nacizam se nije odnosio samo bezdušno prema židovskomu narodu, nego i prema bolesnim Nijemcima. U Hitlerovoj viziji zdrave, nadljudske njemačke rase, koja je bila dobrim dijelom inspirirana pristalicama eugenike, nije bilo mjesta za bolesne i slabe. U nacističkoj ideologiji »rasne higijene« stradali su mnogi Nijemci koji nisu odgovarali nacističkim predodžbama o nadljudski zdravoj naciji.

Kritičari nacističke »rasne higijene« ne upozoravaju samo na njegovu opsjednutost otcem eugenike Francisom Galtonom, nego i ideologijom filozofa Nietzschea koji nije govorio s oduševljenjem samo o pojavi nadčovjeka, nego i o takozvanoj »slobodnoj smrti« za razliku od one prirodne koja se »prikrada tiho« iza leđa. Upravo ta zloupotreba eugenike i eutanazije iz prošlih vremena, povezana sa stvaranjem »zdravoga nadčovjeka«, poziva i danas na humanije promišljanje o ljudskom stvorenju, o tome da život ima uvijek prednost pred smrću, bez obzira na ideološka uvjerenja.

Svođenje čovjeka na fizički stroj, što čini Dawkins, oslobađa ga pridržavanja univerzalnih vrjednota koje ga čine istodobno slobodnim i odgovornim, jedincatim živim bićem u čitavom poznatom svemiru. Povijest jasno govori o tome da se čovjek »oslobođen« od univerzalnih ljudskih vrjednota kao što su ljubav, pravednost, odgovornost, istinoljubivost, tolerancija, solidarnost i osjećaj za grijeh vraćao u životinjski svijet. Najbolja potvrda za to nalazi se u svirepu obračunu komunizma i nacizma s neistomišljenicima, ali i vjerskih fanatika iz prošlosti i sadašnjosti koji su svoje nebuloze poistovjećivali s Božjom voljom.

Nažalost, i danas u vrijeme koronakrize od vremena do vremena mogu se čuti razmišljanja o tome kako zdrave treba pustiti da žive normalnim životom. Kao da je to moguće bez ugroze starijih i bolesnih. Ne krije li se u tim pozivima određena sklonost obezvrjeđivanju čovjeka kao nečega posebnoga, kao i želja da se uskrati pravo na život onima koji su slabi i nemoćni? Nažalost, medicina u pojedinim zemljama poznaje već uskraćivanje prava na život onima koji bi mogli biti rođeni s određenim deficitarnim svojstvima. Nastavi li se takav odnos i prema starijima i slabima, moglo bi u svijetu doći do promjene pogleda na vrijednost ljudskoga života. Za sada se to pojašnjava slobodom pojedinca da donese odluku želi li dalje živjeti ili umrijeti. Sutra bi to moglo biti stvar politike koja će zbog ekonomskih razloga odlučivati koliko dugo čovjek smije hodati svijetom. Takav odnos prema ljudskomu stvorenju da se već naslutiti u vremenima koronakrize u kojima je starost i bolest postala velik izazov za društvo. Hoće li se čovjek strovaliti u ponor ili pronaći humaniji izlaz iz sličnih kriza ovisi dobrim dijelom i o utjecaju religija, koje i u svijetu tehnologije govore o vrijednosti svakoga ljudskoga stvorenja, pa i onoga bolesnoga i nemoćnoga.

Nažalost, razmišljanja poput Singerovih, pa i Dawkinsovih, koja svode čovjeka samo na fizičku pojavu, daju vjetar u leđa pristalicama moderne »rasne higijene«. Danas se govori uglavnom o individualnom pravu na smrt. Rijetko se spominje i ona druga strana medalje koja govori o utjecaju drugih na odluku bolesnoga da se odluči na prijevremeni odlazak s ovoga svijeta. Nažalost sutra bi se moglo dogoditi da društvo iz ekonomskih razloga počne odlučivati o tome tko je postao teret. Takva se razmišljanja mogu čuti već danas u vrijeme koronakrize. Ugrozi li korona u sljedećim mjesecima još više javni život i ekonomiju, mogla bi takva razmišljanja postati prisutnija u javnom diskursu. Dođe li do toga, bit će to početak kraja svijeta kakvoga poznajemo.

IZVORPrilika br. 3/2021.
Prethodni članakTKO SE ZAGLEDA U SVOJE KRŠTENJE, GLEDA I U VJEČNOST »Gospodin moj i Bog moj« uvijek u čovjekovu životu čini nešto novo
Sljedeći članakŠUME ČUVAJU I ČOVJEK I DIVLJE VRSTE Ako su šume na izdisaju, onda je i čovjek