Rahela oplakuje sinove svoje, i ne će da se utješi za djecom, jer njih više nema. (Jer 31, 15)
Koliko sadašnje doba povlađuje svakovrsnim zastranjivanjima tijela ili odstupanjima duha, toliko i potvrđuje da je samo tek doba sredine. Jer gdje je otklon – pa i k opakosti – junaštvo, tu je sredina uobičajenost – pa i u krjeposti. A kako je s krjepošću, tako će biti i sa svim moćima bića, ponajpače s osjećajima. Doba čiji su junaci redom ili strastveni osobenjaci ili hladnokrvni odmetnici samo o sebi svjedoči da nije sposobno ćutjeti ni zanos radosti ni grozu čemera. Sva je oblast njegova srca tek mlakost sjete – žalosti koja nikako da se ukorijeni.
Diljem svijeta očitim su znakom žalosti obješene krošnje vrbe, na čije su grane i Izraelci u babilonskom ropstvu povješali svoje harfe. No savitljivošću vrbovih grana odvajkada su se služili i pletari u izradi svakovrsnih košara. Zbog oku skrivene veličine svoga korijenja i očite brzine svoga nicanja, vrba se i danas rabi za učvršćivanje tla. Ipak, unatoč svojoj probojnosti, vrba brzo odumire. Zbog toga je u židovskoj predaji i podsjetnikom na Rahelu, voljenu ženu praoca Jakova, koja je umrla mlada rađajući mu sina Benjamina.
Kao pramajka na čiji grob kraj Betlehema Židovi i danas hodočaste, Rahela je u Jeremijinu viđenju oplakivala Izraelce na putu u babilonsko ropstvo. Evanđelist je Matej pak u njezinoj žalosti prepoznao i žalost majki nevine betlehemske dječice, ali i žalost Marijinu. Iz oku skrivena Marijina korijena doista su brzo ponikla mnogobrojna djeca Božja što i sad poradi Krista podnose svakovrsnu žalost. No Marija je i sama oćutjela svu njezinu dubinu. Svijajući se, ali ne lomeći se pod njezinim teretom baš poput vrbine grane, Marija je od svoga srca splela košaru prepunu utjehe za ožalošćene diljem svijeta.
