Kraj zapravo ne postoji!

Foto: Shutterstock
Kraju je oduzeta snaga i pobjeda te predana svakomu koji pogled usmjerava iza kraja, onkraj

Čovjek živi ovdje i sada: sada u ovom vremenu, ovdje na ovom prostoru. Ograničen je, kao i sva druga stvorenja. Biti stvoren samo po sebi znači imati početak, ali i kraj. Svatko se rado prisjeća početaka, ali rijetko tko voli razmišljati o kraju, pogotovo o svom kraju. No to je obilježje stvorenosti – propadanje. Ipak, mora li ta riječ imati tako teško značenje? Mora li čovjek tako strepiti pred tim pojmom »kraj«? Jesu li kraj i propadanje nužno negativna stvarnost?

Prekrasan odgovor daje prorok Izaija: »Recite preplašenim srcima: ‘Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega (…) on sam hita da vas spasi.’« Kršćanin je svjestan da je vječni Bog sebe »umanjio«, spustio se među svoje malene kako bi im priopćio njima često skrivenu istinu: kraj zapravo ne postoji! Jednom stvoren čovjek je na putu ka kraju koji je samo prividan, koji je zapravo početak, početak čovjekove vječnosti. U nemogućnosti doslovnoga predočavanja takvoga kraja, Izaija pred svoje slušatelje prostire jasnu sliku: »hromi će skakati ko jelen«. To je slika koja u svakome umjesto straha budi nadu, iščekivanje.

Tako je kraj zapravo osuđen na propast. Kraju je oduzeta snaga i pobjeda te predana svakomu koji pogled usmjerava iza kraja, onkraj. Uzor za takvo shvaćanje stvarnosti kršćanin, osim u proroku Izaiji, pronalazi i u dvama velikanima Novoga zavjeta: Djevici Mariji i Ivanu Krstitelju. Oboje pozitivno odgovaraju na poziv biti važan dio Božjega plana s čovječanstvom – objaviti čovjeku da kraja nema.

Vrijeme došašća također se bliži svomu kraju. Ono je još jedan svjedok prividne moći svakoga kraja. Upravo je prolaznost došašća spasonosna za svakoga tko ga je shvatio ozbiljno jer je njegov svršetak znak početka još sjajnijega vremena, onoga božićnoga. Tako će i kraj došašća biti uvod u veličanstvenost još jednoga Božjega dolaska među ljude, a sjaj došašća uminut će pred onim većim sjajem zbog kojega i postoji, kojega je pripravljao i učinio tako jakim. Kao što se i Krstitelj ponizno uklonio pred onim jačim i većim od sebe, koji je i njegov kraj preoblikovao u početak – vječnoga života.

IZVORGlas Koncila br. 50/2016.
Prethodni članakREGULACIJA ŠTETNIH KEMIKALIJA: Europski sukob zbog hormonskih otrova
Sljedeći članakKRUNICOM DO PRAŠTANJA: Oprostiti drugima – put do osobnoga mira