Iznenadio me podatak da je Stjepan I. kralj suzaštitnik zagrebačke prvostolnice. No kako je on uopće, kao tipični »kralj ratnik« iz 11. stoljeća, postao svetac Katoličke Crkve? Ima li Crkva »posebne« kriterije kada svetcima proglašava – kraljeve?
Ante iz Splita
Na službenim stranicama Dikasterija za proglašenje svetih pronaći ćete tekst u kojem su ukratko sažeti »koraci na putu prema svetosti« i iz njih je jasno da nema razlike u proglašenju svetim bilo koje osobe, pa onda ni »posebnih« kriterija za kraljeve. Nije ih bilo ni za kralja Stjepana I., koji je proglašen svetim prema procesu koji je vođen i za njegovu kanonizaciju, u skladu s crkvenim propisima na snazi.
»Glas svetosti« nužan je uvjet
Nemamo prostora šire Vam objašnjavati povijesni razvoj toga procesa od početaka Katoličke Crkve do danas pa ćemo ukratko samo reći da blaženim i svetim može biti proglašen svaki katolički vjernik koji je uživao glas svetosti za života, u smrti i nakon smrti ili da je mučenik ili je darovao svoj život. »Glas svetosti«, ističe se na stranici koju smo naveli, nuždan je uvjet za pokretanje postupka proglašenja blaženim, a to znači da je u javnosti ta osoba uživala glas onoga čiji je život bio pun kršćanskih krjeposti. Taj glas svetosti mora trajati i može se povećati, a oni koji su poznavali takvu osobu svjedoče o uzornu životu, pozitivnu utjecaju, apostolskoj plodnosti i smrti koja je drugima na izgradnju.
Proces kanonizacije započinje na biskupijskoj razini, a prethode mu »druge stube«: prvo proglašenje slugom Božjim, pa časnim, pa blaženim, a kako bi se sve to ostvarivalo, mora se imenovati postulator koji prikuplja dokumente i svjedočanstva koja govore o svetosti života kandidata. Konkretno, to znači da na biskupijskoj razini sve započinje službenim otvaranjem i istragom kojoj je cilj potvrditi herojske krjeposti kandidatkinje/kandidata, ili pak potvrditi mučeništvo ili dar života. Istraga se koristi i svjedočanstvima živih, kao i dokumentima koji su na raspolaganju postulatoru, pa se započinje i nastavlja proces na biskupijskoj razini, koji ne možemo predstaviti detaljno.
Svetost života, herojske krjeposti ili mučeništvo
Drugi je korak »rimska faza«. Kada je završena biskupijska razina, sve dokumente treba predati u Dikasterij za proglašenje svetima u Rimu, gdje onda relator vodi postulatora u pripremi »Pozicije«, to jest dokumenta koji obuhvaća sve dokaze prikupljene u biskupiji. »Positio« mora sa sigurnošću pokazati svetost života, herojske krjeposti ili mučeništvo sluge Božjega, pri čemu pomažu i teološki savjetnici, a kada je riječ o »povijesnoj kauzi« (onoj kada više nema živih svjedoka), i savjetnici povjesničari. Ako zadovolji i na tom stupnju, kauza se prihvaća i predaje na dodatnu prosudbu biskupima i kardinalima članovima Dikasterija.
Dakako, za sve korake – pretpostavljate – uvijek postoji mjerodavno povjerenstvo koje se pomno bavi kauzom. Ako su i članovi Dikasterija uvjereni u svetost života, papa – smatra li to potrebnim – donosi i objavljuje dekret o herojskim krjepostima, mučeništvu ili daru života sluge Božjega te on tako postaje časni sluga Božji. Proglašenje blaženim sljedeći je korak na putu svetosti i za njega se traži čudo (nakon smrti) po zagovoru kandidata. Uobičajeno, navodi se na spomenutoj stranici, riječ je o ozdravljenju koje se ne može znanstveno objasniti, a koje potvrđuje liječničko povjerenstvo koje saziva Dikasterij. Važno je spomenuti da u to povjerenstvo ne ulaze samo vjernici, nego i oni koji ne vjeruju. Oni su dužni potvrditi da je ozdravljenje potpuno i trajno, a u mnogim slučajevima i brzo. Kada završi ta faza potvrde, o čudu se izjašnjavaju i biskupi i kardinali članovi Dikasterija.
Postoje i »posebni slučajevi«
Ako Sveti Otac smatra prikladnim, autorizira Dekret kojim časni postaje blaženim na misi proglašenja te se upisuje u liturgijski kalendar svoje biskupije ili redovničke obitelji – na dan smrti ili na neki posebno važan datum za njega. Za kanonizaciju ili proglašenje svetim potrebno je drugo čudo koje se mora dogoditi nakon beatifikacije. »Dakle, kako bi utvrdila tko je svet, Crkva uvijek provodi kanonsku provjeru: ako se nekada moglo postati svetim jednostavno po javnoj aklamaciji, sada već više stoljeća Crkva se osigurala posebnim propisima, kako bi se izbjegle zabune i zloporabe«, pa je u svaki postupak osim postulatora uključen i promicatelj vjere (kojega se naziva i »đavoljim odvjetnikom«), koji bdije nad svim što je važno za proglašenje blaženim i svetim.
Valja dodati da ćete na stranicama Dikasterija pronaći i opis »posebnih slučajeva« o kojima izravno može odlučiti sveti otac: ako se neka osoba dugo štuje i za to postoje dokazi, nije potrebno čudo, a papa može donijeti i odluke u posebnim slučajevima, kao što je to učinio papa Franjo za svojega prethodnika svetoga Ivana XXIII. koji je postao svetim zbog svojega glasa svetosti raširenoga po cijelom svijetu više desetljeća, premda mu nije priznato drugo čudo. Izvanrednu proceduru Benedikt XVI. prihvatio je za svetoga Ivana Pavla II. za kojega je započeo proces nekoliko tjedana nakon smrti, pri čemu se nije čekalo pet predviđenih godina od dana preminuća do početka procesa za proglašenje svetim.
