Isklijat će mladica iz panja Jišajeva. (Iz 11, 1)
Koliko god da se izmijene ljudski običaji, ljudska se narav ne mijenja. Tako je tu palu narav zapalo da i danas žeđa za istim sredstvima kojima je đavao kušao Isusa: užitkom i posjedom, slavom i moću. Ipak, u što se više uljudbe ljudska ćud zaodjene, njezina žeđ biva bremenitija. Pa osim što se teži utažiti, ona i traži svoj odraz u drugima te site drži strastvenima, a imućne promućurnima, slavne zaslužnima, a moćne umješnima. Ali i obrnuto: gladne, siromašne, neznatne, slabe – prokletima. Kratak je put od žeđanja do žigosanja.
Žigosanje pokazuje da žedan čovjek lako obnevidi – ne samo za svoju prirodu, nego i za prirodu uopće. Doista, najslađi plodovi zriju u razgranatim krošnjama, a to bogatstvo najavljuju zeleni izbojci što u proljeće ospu vrhove stabla. Panjevi su pak bez lista i ploda, čak i bez vrha i zeleni. Stoga je lako u žeđi za plodom zapažati tek bogate krošnje i u žeđi za krošnjom uočavati tek propupale vrhunce, a u panju prepoznati tek neuglednu i mrtvu biljku. Tko pak ne žeđa, često će zamijetiti da u prirodi propupa i panj; štoviše, da mu iz korijenja posvuda oko njega izbiju izdanci. A njihova krošnja često nadraste sva druga stabla.
Židovi u Isusovo vrijeme zbilja su žeđali Mesiju – Krista. On je trebao biti slavan kralj i moćan svećenik iz Davidove loze što će ih nasititi pravdom i obogatiti mirom. No ta je loza tad bila tek – panj: svrgnuta s prijestolja, oskvrnuta pred narodima. I baš zbog svoje bremenite žeđi – one kojom i mi žeđamo – nitko nije ni mogao zamijetiti kako je taj panj propupao! Iz obitelji gladna i siromašna tesara, Jišajeva potomka, isklijala je mladica – Marija. Krošnja koja se iz nje izvila nadrast će svako drugo stablo. Njezin plod utažit će najdublju ljudsku žeđ.
