KRATKA ANAMNEZA Kuća mladih umjetnika (2)

Kuća na Kraljevcu
Osvrti čitatelja

Matija Račić

»Pero Kvesić u filmu vrlo blago i toplo razgovara s tadašnjim stanovnicima i umjetnicima te je ujedno narator. Otkrivaju se mnoge anegdote iz njihova života te se miroljubivo govori i o osjetljivim pojedinostima. Film je vrlo zanimljiv, no šteta je što nisu potpisani svi sudionici.« Odveć »blago i toplo« zvuči ocjena koju je u prethodnom broju Glasa Koncila od nedjelje 29. listopada dobio film Pere Kvesića »Kuća na Kraljevcu«. Ne tek zato što na drugom mjestu kritičar Anđelo Jurkas taj film opisuje kao »red razgovora s tadašnjim suvremenicima koji su opijanja, hedonizam, drogiranja, tulumarenja, (…) trčanja golih niz podolje brijega, prozivali i shvaćali idejama slobode ili ultimativne zabave«. (Može li se štogod drugo i očekivati od bivšega urednika erotskoga magazina, »pisca prostih priča« koji je u književnost i ušao svojevrsnim pozlaćivanjem izlučevina?)

Sve i da djelo Pere Kvesića zbog seksualne infantilnosti, združene s urbanom »naprednošću« i forsiranom duhovitošću (a protokom godina i sa zatupljujućom nostalgičnošću i ideološkom nadmenošću), nije popisom simptoma pacijenta zvanoga »suvremena hrvatska umjetnost«, ono je dijelom dijagnoze kojoj se spomenuti pacijent već više od pola stoljeća ne uspijeva othrvati. Dijagnoze koja je prividom slobode našu umjetnost prikovala za postelju ogorčenja iz koje ima snage tek samozadovoljno prijetiti odavna otuđenoj publici. Kako je posrijedi doista klinički problem, nije se na ovom mjestu prikladno upuštati u nadriliječništvo – primjerice, u prosuđivanje stvarnoga Kvesićeva »udjela« u opisanoj dijagnozi – kao što ne bi bio primjeren ni duhovni sud o samoj osobi: dovoljno je tek iznijeti kratku anamnezu.

S »priznatim i poznatim umjetnicima« koji se pojavljuju kao Kvesićevi sugovornici autor se filma povezao ponajprije kao glavni urednik »Poleta«, tjednika Saveza socijalističke omladine Hrvatske. Ako je danas još potrebno govoriti o kvalifikacijama nužnima za takvo radno mjesto, vrijedi ipak priznati da se od Kvesića nije tražila partijska iskaznica: za njega je osim ranije suradnje s redakcijama režimskih medija dovoljnom preporukom bila činjenica da je i svoju prvu zbirku priča, »Uvod u Peru K.«, objavio u izdanju Centra za društvene djelatnosti, institucije SSOH-a za »idejnu, teorijsku i istraživačku djelatnost mladih ljudi«.

Već i ta kratka bilješka dostaje da »miroljubivi govor i o osjetljivim pojedinostima« Kvesićeva filma dobije drukčiji prizvuk. Ako to i nije prizvuk potpunije istine o povijesti suvremene umjetnosti, prizvuk je to neodgodive potrebe za njezinim potpunim rasvjetljavanjem (lustracijom, rekli bi Latini)

Možda su već i ti »susramni« nazivi razlogom zašto »slobodoumni« poletovci i danas napuhuju svoja trvenja s »rigidnim« partijcima do borbi epskih razmjera (kao što je, uostalom, slučaj s većinom kulturnih »sukoba na ljevici«). Jedina razlika između komunista »staroga kova« i »novoga vala« bila je u tome jesu li »tekovine revolucije« branili sluzju konformizma ili pljuvačkom protesta. Krv se za slobodu lila negdje drugdje.

S istoga ideološkoga položaja s kojega je Kvesić stekao sugovornike za svoj film stekao je 1984. i mjesto za konferencijskim stolom »Savjetovanja o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva«, na kojem se – posve u duhu Andreja Aleksandroviča Ždanova – raspravljalo o »nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke«. Drugim riječima, o nacionalističkim i inim »zastranjenjima« koja su po nalogu člana Predsjedništva Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske Stipe Šuvara popisana u njegovoj »Bijeloj knjizi«. Imena sudionika toga savjetovanja podjednako je mrsko navoditi koliko i braniti imena potkazanih; no vrijedi navesti riječi uvodničara, Pere Kvesića: »Idejna borba kao element klasne borbe, sukoba realnih interesa, u suštini uvijek teži monologu. Njen idealni cilj je ušutkivanje ‘druge strane’. Naime, ako su posrijedi snage kojima situacija pogoduje – tako da se oni kojima ne pogoduje pomire sa sudbinom. A ako su posrijedi nosioci novoga – da se protivnici promjene i napretka uklone kao organizirana snaga s povijesne pozornice.«

Već i ta kratka bilješka dostaje da »miroljubivi govor i o osjetljivim pojedinostima« Kvesićeva filma dobije drukčiji prizvuk. Ako to i nije prizvuk potpunije istine o povijesti suvremene umjetnosti, prizvuk je to neodgodive potrebe za njezinim potpunim rasvjetljavanjem (lustracijom, rekli bi Latini). Ako to i jest prizvuk gađenja nad pozlaćivanjem izlučevina, prizvuk je to poštovanja prema zlatu (pa čak i onomu Kvesićevu) – poštovanja koje se bez gađenja pred izlučevinama ne može nazvati ni ukusom, a kamoli savješću. Bez osluškivanja toga prizvuka s Perom Kvesićem i drugim, »nepotpisanim« sudionicima nemoguće je podijeliti čak i nadu: »Naša situacija ne određuje postojanje i djelovanje idejnih protivnika. Našu situaciju u daleko većoj mjeri određujemo mi sami.«