Poštujući međusobne različitosti, jako je važno kako u današnjem svijetu ispravno živjeti kao čovjek i vjernik ravnajući se prema ljudskim i vrijednostima kraljevstva Božjega? P. S. Kratko pitanje, opširna i vrijedna tema.
J. K., čitatelj
Slažemo se s Vama da je pitanje što ga postavljate doista kratko, ali je tema koju ono obuhvaća široka i k tomu veoma vrijedna. O njoj je promišljalo i promišlja mnogo autora, a u prvoj polovici ove godine sa stranica našega tjednika to je učinio i Petar Janjić u razmišljanju »Što podrazumijeva vjera? Duhovnost graditi na vjeri«. U tom je prilogu pojasnio da naš svakodnevni duhovni život – život vjernika o kojem pitate – nije život u nekakvim »mističnim oblacima« ili pak u »uzvišenim osjećajima«, nego je to veoma praktičan i konkretan život. Kao što piše Katekizam Katoličke Crkve u mnogim brojevima, riječ je o životu koji se živi iz vjere koja mora biti djelotvorna, a vidljiva je u ljubavi prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi, poštujući svačije dostojanstvo i njegujući vlastitu duhovnost. Mogli bismo reći da je upravo duhovnost – zdrava duhovnost – temelj i ispravnoga kršćanskoga života koji poštuje, kako pišete, međusobne različitosti u današnjem svijeta, a koji istodobno vodi računa o ljudskim vrijednostima i vrjednotama Božjega kraljevstva. Ugledni moralni teolog Bernhard Häring daje nam sjajan odgovor na Vaša pitanja ističući da »kao kršćani ne smijemo privatizirati svoju vjeru i nadu«, a jednako tako našemu istinskomu pozivu odgovara da svojom odgovornošću za svijet očitujemo iscjeliteljsku prisutnost i dolazak Isusa Krista u javni život. »Moje i tvoje zdravlje, naši zdravi međuljudski odnosi, naše samoostvarivanje u trajnom obraćenju i ozdravljenju u nerazdvojivoj su povezanosti s terapijom što je Krist nudi bolesnomu i otuđenomu svijetu«, piše Häring i objašnjava nam kako nam je kao vjernicima živjeti u ovom svijetu i kako nam je svjedočiti svoju vjeru u Krista, podsjećajući da to možemo u pravoj »ortodoksiji i ortopraksi kad se zajednički suprotstavljamo zlima i otuđujućim silama u svijetu«. »Onaj tko vjeruje u otkupljenje u kršćanskom smislu sigurno će se založiti ponajprije za zdrave međuljudske odnose na razini odnosa ‘ja-ti-mi’. To je jasan preduvjet da se preuzme suodgovornost za javni život te da se založi za zdravije kulturne, društvene, ekonomske i političke strukture, za zajednička mirovna nastojanja, a protiv iskorištavanja, tlačenja, pohlepe za vlašću i trke u naoružanju.« Pri tome nas Häring upozorava da živeći i djelujući tako, zauzimajući se za sve navedeno, ne sanjamo nerealne snove o raju na zemlji, jer je posve očito da je svijet zapao u težak položaj, a da mu naš život po vjeri – ako ga ispravno živimo – donosi nadu u konačni spas. Takvo nam stajalište onda ne dopušta »nikakvo lijeno zijevanje prema nebu«, nego i naši promašaji u svakodnevnom životu (pa i onda kada su nam namjere možda plemenite) zahtijevaju sve vjernije okretanje i prianjanje uz Krista, otkupitelja svijeta, i skrb za ozdravljenje javnoga života u kojem sudjelujemo. Kao Kristovi učenici ne smijemo se pomiriti sa svim onim što ugrožava i povrjeđuje »ispravni život« i što mu nanosi štetu – kao što su nepravda, laž, mržnja, trka u naoružanju, tlačenje, terorizam i rat – nego moramo živjeti po Kristovoj riječi: »Vi ste svjetlost svijeta« (Mt 5, 14-16).
U tom i takvu djelovanju i u takvu životu ne smijemo nikada smetnuti s uma ni činjenicu i Isusovo obećanje na koje podsjeća i Petar Janjić, a koje je vrlo važno, to jest da u tome nismo sami, jer je Isus rekao: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!« (Mt 28, 20). Živeći u ovom svijetu, kršćanin treba vjerovati toj Isusovoj riječi, vjerovati da mu je Bog blizu i da će održati svoje obećanje – pa i onda »kada sve – u njemu i oko njega – govori drugačije«. »Nadalje, kršćanin treba vjerovati u neizmjernu Božju ljubav prema njemu ne zato što to osjeća, nego što mu to tvrdi Božja riječ; u konačnici što mu to svjedoči Isusov život, njegova muka, smrt i uskrsnuće. Slično vrijedi i za sve ostalo. Treba živjeti od vjere, od povjerenja i pouzdanja u Božju riječ i Božja obećanja. Tko gradi zgradu svoga duhovnoga života na ‘goloj’ vjeri koja se isključivo oslanja na Božju riječ i učiteljstvo Crkve, istom tada može doživjeti, iskusiti i spoznati da je to što vjera uči i zaista tako. Dvojici učenika koji ga pitaju: ‘Učitelju, gdje stanuješ?’ Isus odgovara: ‘Dođite i vidjet ćete!’ Ne veli: ‘Vidite pa dođite!’ nego: ‘Dođite i vidjet ćete!’ U vjeri se prvo hoda, a onda ‘gleda’, tj. prvo se ima povjerenje u Božju riječ, najprije se vjeruje, a onda se dolazi i do iskustva«, upozorava Janjić i tumači da se kršćanin u mnogim životnim situacijama treba pitati komu više vjeruje: svojim osjećajima, svojemu razumu, svojoj logici ili Božjoj riječi i Božjim obećanjima, kako bi shvatio živi li ispravno – jer ispravno živi onaj tko živi po Božjoj volji. Zato ispravan život znači i život po vjeri, a vjera podrazumijeva i potpuno prepuštanje i povjerenje u Boga, »u njegovu ljubav i dobrotu«, ali pri tome ne smijemo zaboraviti da, premda imaju posebno poslanje u ovom svijetu, kršćani moraju – živeći u vjeri i po vjeri, po Božjim zapovijedima i »ispravno« – uvijek biti u zajedništvu i odgovornosti i s drugima, prihvaćajući ih i prosvjetljujući i njihove živote svjetlom Kristova nauka, cijeneći vrjednote dostojanstva svakoga čovjeka i bratsko zajedništvo u istinskoj zahvalnosti za sve Božje darove koje smo kao ljudi primili i koje i mi možemo darivati drugim ljudima svjedočeći za njih svojim životom.
