KRATKOROČNE MJERE ZA DUGOROČNE PROBLEME Lokalni izbori i neki zanemareni problemi

Snimio: B. Čović

Netom održani lokalni izbori ponovno potvrđuju da političke stranke ne pridaju dovoljno pozornosti nepravdama koje tište prosječnoga građanina. Istina je da se ističu lokalni problemi, ali s previše nerealnih obećanja. Može se uočiti da svi dobro znaju o čemu ne treba govoriti pa govore ili nude u svojim programima samo ono što misle da će se dopasti potencijalnim biračima. Sadašnje vodeće stranke s lijeve i desne pozicije ne dovode u pitanje županijsku i drugu teritorijalnu rascjepkanost. Nažalost to odgovara kako malim tako i većim lokalnim jedinicama, osobito onima koje se ne mogu samostalno financirati. Zaboravlja se da je Hrvatska u doba pred raspadom Jugoslavije imala samo 115 općina i grad Zagreb. Danas na istoj površini ima znatno više općina i gradova plus županije, dakle i znatno više činovnika. Međutim »olovka«, iako je nužna, ne stvara materijalno bogatstvo.

Dvije velike stranke HDZ i SDP zaobilaze takve usporedbe ili odgađaju promjene koje bi smanjivale broj malih lokalnih jedinica koje nisu sposobne same financirati svoje osnovne potrebe, posebice svoju administraciju. Takva je politika na štetu potencijalnoga zapošljavanja u proizvodnim djelatnostima i uslugama. Glavni uzrok takvomu izbjegavanju strah je od gubitka glasova prekobrojne administracije, dakle strah od gubitka vlasti. Obrazac takvoga razmišljanja postoji i u redovima središnje državne administracije i u javnim ustanovama (brojna ministarstva i prekobrojne agencije). U tom ignoriranju problema velike stranke često imaju prešutnu potporu brojnih malih lokalnih i regionalnih stranaka koje crpe svoju izbornu snagu iz redova lokalnih »uhljeba«.

Male općine, ali i županije koje se ne mogu same financirati, plaše svoje sugrađane da će njihovim ukidanjem mnogi ostajati bez posla. Tako se postojeći sustav demokracije, zahvaljujući strahu, održava, ali s posljedicom da se ništa radikalno novoga ne uvodi niti se bitno mijenja. Takvo stanje ovisnosti lokalnih jedinica od pomoći središnje vlasti temeljem politike strašenja koči promjene. U socijalnoj politici, a najčešće pred izbore, nude se povremene lokalne pomoći (nagrada za rođenje djeteta i sl. ). S vrha državne vlasti proširuju se prava slična mirovinama (nacionalni dodatak), a istodobno se glumi zabrinutost zbog postojećega prekobrojnoga broja umirovljenika, koji su tobože prevelik teret radno aktivnomu stanovništvu. Unatoč tomu, mortalitet je veći od nataliteta, a takav odnos dodatno se pogoršava iseljavanjem mladih na rad u inozemstvo. Stoga nije potrebna prevelika pamet da se dođe do zaključka da dosadašnje politike upravljanja državom (gospodarstvo i demografija) nisu uspješne.

Privremena nepotpuna rješenja, primjerice pomoć za novorođenčad, dobro dođu siromašnim obiteljima, ali to ne rješava problem da će dijete tijekom odrastanja biti povećani materijalni teret roditeljima do 18. godine, a u slučaju studija i do 24. godine. Iz toga se može izvući zaključak da jednokratne ili kratkotrajne pomoći, makar izgledale trenutačno velike, nisu poticaj za buduće roditeljstvo, unatoč činjenici da su dobrodošle. Više je to potvrda da neki rađanje djece u smislu neoliberalne ideologije smatraju »proizvodnjom« pa privremenim novčanim naknadama nagrađuju »proizvođače«. Takvim »pomaganjem« negira se da je roditeljstvo odgovorna i dugotrajna obveza, koja se ne može rješavati jednokratnim ili kratkotrajnim pomoćima. Čak da su takve pomoći znatno veće, one ne ispunjavaju svrhu. Uvijek postoji mogućnost da neodgovoran roditelj može takvu pomoć potrošiti neodgovornom kupnjom, a što onda?

U sadašnjim predizbornim nadmetanjima političkih stranaka nije zamijećeno da se tim problemima pridaje važnost ili nude promjene. Kada bi se građanima davala trajnija socijalna sigurnost u svim oblicima života, a ne samo glede zaposlenja, zaustavilo bi se iseljavanje i demografsko izumiranje. Dakle, premalo je bilo političkih poruka u tom pravcu, a to je znak da političari ne shvaćaju da bi samo jednim takvim prijedlogom mogli dobiti naklonost brojnih birača.

Kod većine političara i većine stranaka, pa i nezavisnih lista, prevladava sklonost podilaženju interesima kapitala, a zanemaruje se čovjek pojedinac. Zaboravlja se da kapital ne poznaje nacionalnost i da ga zanima samo dobit, koju omogućuje samo jeftina radna snaga. Međutim jeftinost radne snage ne ostvaruje se nametanjem poreza i doprinosa uz rastrošnost gladne države na drugim područjima. Dodatan je problem korupcija i stranačka podobnost. Zbog toga su sve glasnija razmišljanja o potrebi privremenoga uvoza radne snage iz siromašnijih država svijeta, ali i s opasnošću da takvo privremeno stanje postaje trajno, dakle slično kao što naši privremeno iseljeni građani postaju trajni iseljenici.

Na održanim izborima premalo se čulo o takvim problemima. Ipak rezultati izbora naslućuju da se nešto mijenja i da građani sve odgovornije razmišljaju komu dati svoj glas. Prvi rezultati pokazuju da građani ne žele demokraciju bez odgovornosti jer se može svašta obećati, ali se ne može izbjeći odgovornost, posebno ne za dugoročnu politiku. Zato danas, imajući u vidu gospodarsku i koronakrizu, svakomu problemu treba prilaziti sa stajališta pojedine struke, ali i uz obvezno uvažavanje interesa općega dobra i očuvanja nacionalnoga bogatstva.