Prorok Jeremija upućuje svoje opomene u kojima upozorava na lošu vladavinu kraljeva. Uzvik s početka odlomka: »Jao pastirima« bez sumnje ima u vidu vladare Judeje. Narod pripada Bogu, a vladari, koji su poput pastira za nj odgovorni, umjesto da ga vode pravim putom, na pravu pašu, taj narod vode u propast. Bog ih kori jer daju loš primjer narodu i pripremaju propast Judeje. Posljednjemu od njih, Jojakinu, Bog je već po Jeremiji progovorio u prethodnom poglavlju: »Bez djece. Život mu se nije posrećio. Nitko od potomstva njegova neće sjesti na prijesto Davidov, ni vladati Judejom.« To je kraj kraljevstva, kraj vladavine Davidova roda nad Božjim narodom, a Bog odlučuje sâm uzeti u ruke sudbinu svoga naroda. Riječ je o navještaju budućega spasenja koje će biti označeno plodnošću i veličinom budućega naroda. U tom novom stanju Bog će svomu narodu podići pastire. Riječ je o mesijanskom proroštvu budući da će pastiri biti suprotnost kraljeva što ih je prorok opominjao i koje je Bog odbacio. Oni će pasti Božji narod te ga ne će voditi u propast. Stoga više ne će biti razloga strahu, niti će se narod na putu gubiti, ne će više biti raspršen. Prorokova riječ u tom trenutku prelazi u poeziju i zadobiva svečaniji ton: »Evo dolaze dani, podići ću Davidu izdanak pravedni.« Iz toga proizlazi da Davidov kraljevski rod nije do kraja odbačen. Bog je vjeran svojim obećanjima Davidu. Njegov je izdanak označen kao pravedni te je već od početka drugačiji od loših i propalih kraljeva. Namjesto njih on će vladati kao kralj i »činit će pravo i pravicu u zemlji«. I stanje Judeje iz doba toga budućega kralja sasvim je drugačije od stanja propasti u kojem se nalazi pod lošim kraljevima. Ona će biti spašena, Izrael će živjeti spokojno te će novoga kralja nazivati imenom »Gospodin, pravda naša«. U tome bi mogla stajati i kritika Bogu neposlušnoga vladara Sidkije pod kojim je i Jeremija živio, čije je ime značilo »Gospodin, pravda moja«.
Evanđeoski odlomak govori o apostolima koji se, nakon što ih je Isus bio poslao propovijedati, izgoniti zloduhe i ozdravljati nemoćnike, ponovno okupljaju oko njega te ga izvješćuju »o svemu što su činili i naučavali«. Isus ih tada upućuje da odu na samotno mjesto i otpočinu od pritiska mnoštva svijeta koji je dolazio k njima. Ta vijest dodaje gotovo biografsku crtu evanđeoskomu izvještaju te govori o ljudskim potrebama apostola da se odmore, za koje Isus, učitelj, ima puno razumijevanje. Na samotno su mjesto krenuli barkom, no sve je uzaludno jer su ih mnogi pješice slijedili obalom jezera te su ih trčeći i pretekli. Izvire iz toga opisa i dojam o utjecaju što su ga Isusov nauk i djelovanje ostavljali na narod, no to se jednako odnosi i na nauk i djelovanje apostola budući da evanđelist rabi množinu, ne razlikujući Isusa od njegovih poslanika. Isus se ponovno izdvaja od ostalih kad siđe s barke i ugleda silan svijet te mu se sažali »jer bijahu kao ovce bez pastira«. Nije pritom riječ samo o nekom ljudskom razumijevanju i suosjećanju. Smilovanje je, prema starozavjetnom nauku, Božje svojstvo, pa se i iz toga Isusova stajališta iščitava Božje suosjećanje s ljudima. Slika ovaca bez pastira podsjeća na Mojsijeve riječi u trenutku kad moli Gospodina da mu dade nasljednika kao predvodnika naroda, »tako da Gospodnja zajednica ne bude kao stado što nema pastira«. Isus je eshatološki pastir koji počinje ustanovljavati novi Božji narod. Nije on ovdje predstavljen kao novi Mojsije, nego kao pastir učitelj koji poučava narod. Tako je Isusov nauk izraz Božjega smilovanja i suosjećanja s narodom. Taj njegov nauk važniji je i od čudesnoga objedovanja mnoštva koje slijedi. Marko taj čudesni znak jasno stavlja u drugi plan.
U Poslanici Efežanima pisac podsjeća efeške kršćane da su bili dio poganskoga svijeta, neznabošci, »neobrezanici«, odvojeni od Židova, od Božjega naroda, a time i odvojeni od nade. No sada je nastalo novo stanje: »Sada, pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj.« Govori se tu o premošćivanju zaprjeka koje su dijelile Židove od pogana. Dok su pogane nekad nazivali neznabošcima, to se sada više ne može primijeniti na one koji su povjerovali Kristu. Oni su došli »blizu«, primljeni su u zajedništvo Božjega naroda. Tako se dogodilo pomirenje Židova i pogana jer Krist je »mir naš« koji »od dvoga učini jedno«, te više nema podjela ni neprijateljstava. On je sâm sredstvo toga pomirenja. Zakon, viđen kao zbirka židovskih propisa koja ih je određivala kao narod, sada je prestao vrijediti. On više ne određuje narod, pa ne može ni dijeliti obrezane od neobrezanih. Ono što sada određuje Božji narod jest Krist koji je sazdao »jednoga novoga čovjeka«. »Novi čovjek« slika je novoga čovječanstva što ga je Bog iznova stvorio. Krist je novi Adam koji je uništio grijeh kao počelo podjele. Tijelo u kojem su svi izmireni ponajprije je Kristovo vlastito tijelo, a onda i ono Tijelo u kojem su okupljeni i pomireni svi udovi, a to je Crkva. Po Kristu koji navješćuje mir, po apostolskom propovijedanju, i onima daleko i onima blizu, i jedni i drugi pomiruju se s Otcem, te imaju pristup njemu. To se događa djelovanjem Duha. On oživljava jedino Tijelo Kristovo.
