KRISTOVO OPROŠTENJE DONOSI NOVI ŽIVOT Božja mjera nije ljudska mjera

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock
Sir 27, 30 – 28, 7; Rim 14, 7-9; Mt 18, 21-35 

Oproštenje (lat. remissio) ljudskih grijeha djelo je Božjega milosrđa. To se Božje milosrđe pokazuje prema čovjeku od istočnoga grijeha do svakoga osobnoga grijeha koji Bog oprašta u ispovijedi: od Adama preko Magdalene, od ubojica preko nepravednika, do nas svih u svetoj ispovijedi. Što znači oprostiti donosi u svojoj priči o Kajinu i Abelu argentinski pisac Jorge Luis Borges. Susreli se braća Kajin i Abel, i nakon šutnje cijeloga dana kod vatre pita Kajin Abela: »Je li mi zločin oprošten?« Abel odgovara: »Ne mogu se sjetiti jesi li ti mene ubio ili ja tebe, a ovdje smo zajedno kao prije.« Kajin nastavlja: »Sad mi moraš oprostiti, a to znači zaboraviti.« Abel dodaje: »Tako je, dok traje grižnja savjesti, traje i krivnja.« Grižnja savjesti znak je krivnje koju čovjek nosi. Kad Bog oprašta, više se ne sjeća ljudske krivice. Božje oproštenje izvire iz Božje ljubavi. Oproštenje grijeha spada među prve darove Božje ljubavi. Ta je Božja ljubav izlivena u srcima vjernika, kako piše sv. Pavao kršćanima u Rimu: »Ljubav je Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan.« Sad možemo razumjeti zašto Isus nikad nije ostavio čovjeka bespomoćna. Uvijek mu je priskočio u pomoć bilo da ga je ozdravio ili mu grijehe oprostio. To nam lijepo piše Katekizam Katoličke Crkve u br. 2616.: »Bilo da je riječ o ozdravljenju od bolesti ili o otpuštenju grijeha, Isus uvijek odgovara na molitvu koja mu je upućena s vjerom: ‘Idi u miru, tvoja te vjera spasila.« Evanđeoski nam izvještaj govori kako bi i čovjek, po uzoru na svoga Boga, trebao postupiti prema svomu dužniku i opraštati mu nebrojeno puta.

Ljudska srdžba i mržnja razaraju čovjeka koji mrzi. Laž se rađa u srcu koje mrzi. Mržnja upropaštava, a ljubav spašava. Oproštenje liječi, a nemilosrđe uništava. Bez oproštenja nema mira, nema sreće ni života s Bogom. Kristovo je oproštenje i opravdanje iznad stvaranja jer donosi novi život.

Bezgranično praštanje čovjek doživljava kod milosrdnoga Boga. Dobri Bog uvijek je spreman priteći čovjeku upomoć. Od čovjeka se očekuje pokajanje i obraćenje. Bog uvijek oprašta na usrdnu molbu molitelja. Isus to prenosi apostolu Petru. Petar kao pravi Židov zna da rabin uči da treba oprostiti do tri puta. Petar povećava, čak do sedam puta. A Isus ga poučava da bi čovjek trebao uvijek opraštati: ne samo sedam puta dnevno, nego sedamdeset puta sedam. To znači treba opraštati neprestano ili svaki put kad čovjeka netko moli za oprost. U evanđeoskoj usporedbi o nemilosrdnom dužniku nalazi se tijek smilovanja prema sluzi koji pada ničice i moli za milost. A taj tijek je smilovanje, otpust i oproštenje, kako zapisa sv. Matej: »Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.« Ali taj isti čovjek, kojemu je neizmjerno mnogo oprošteno, 10 tisuća talenata, nema milosrđa prema svomu prijatelju. Izraz 10 tisuća talenata golem je novac: više od 120 milijuna zlatnih dolara. Gospodar mu oprašta sve to i pušta ga slobodna. Ali on je nemilosrdan prema drugu koji mu je dugovao 100 denara i zato će biti suđen prema mjeri kojom je odmjerio svomu dužniku. Upozorava nas sveto evanđelje: »Ne sudite, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti«, piše sv. Matej. Božja vaga nema utega. Na kraju života sve će ljude izmjeriti ljubav Božja, a milosrđe Božje uključuje čovjeka u slavu Božju.

Božje milosrđe je vaga za sve. Jer Božja mjera nije ljudska mjera. To je misao koju će u svom romanu »Križari« iznijeti poljski književnik Henryk Sienkiewicz. Njemački križari otmu grofovu kćer Danušu 1410. kod Plovaca, a otca joj Jurandu oslijepe i učine da zanijemi. Poljaci su pobijedili. Zbiško uhvati zločinca i dovede ga k Jurandi. Juranda uzima nož, pipa mu ruke i glavu, vrat, prsa. Diže nož i reže njegove spone kojima je svezan, dok iz slijepih očiju padaju suze na raspelo koje drži kraj sebe. To ga je raspelo podsjetilo na evanđelje koje je objava Božjega milosrđa u Isusu Kristu. A Krist predaje sebe, svoje tijelo za grješnike, kako zapisa sv. Luka: »Ovo je tijelo moje, koje se za vas predaje.« Roditeljima kojima su ubili sina teško je oprostiti, ali je to potrebno. Zar ne kaže danas i Sirahova knjiga: »Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti za svoje grijehe?« Djela ljubavi i milosrđa najodličnija su svjedočanstva kršćanskoga života, koji treba biti slava Božja. A slava Božja je živi čovjek i sve stvoreno. Tako poučava i II. vatikanski koncil u »Svjetlu naroda«: »Vjernici dakle moraju spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenja na slavu Božju i jedni druge pomagati i svjetovnim djelima na svetiji život, tako da se svijet prožima Kristovim duhom i da u pravednosti, ljubavi i miru uspješnije postigne svoju svrhu.« Ljudska srdžba i mržnja razaraju čovjeka koji mrzi. Laž se rađa u srcu koje mrzi. Mržnja upropaštava, a ljubav spašava. Oproštenje liječi, a nemilosrđe uništava. Bez oproštenja nema mira, nema sreće ni života s Bogom. Kristovo je oproštenje i opravdanje iznad stvaranja jer donosi novi život. Kao što piše sv. Pavao Filipljanima: »I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca.« On izli milosrđe i podijeli oproštenje.

IZVORGlas Koncila br. 37/2020.
Prethodni članakNADA IVOŠEVIĆ, KATEHISTKINJA U SRIJEMSKOJ BISKUPIJI »Ni u vrijeme ranoga kršćanstva nije bilo ‘atraktivno’ biti kršćanin«
Sljedeći članakUZ POSEBNU GODINU »LAUDATO SI’« Može li pandemija potaknuti na veću odgovornost prema stvorenomu svijetu?