Što je siromaštvo? To je trajnije stanje pojedinca, obitelji, ali i određene društvene skupine, u kojem su životni uvjeti ispod uobičajenih za sredinu u kojoj živi. Zato siromaštvo drugih ne treba promatrati samo s vlastitoga stajališta jer je siromaštvo prije svega osjećaj vlastitoga položaja u usporedbi s drugim pojedincima, obiteljima ili skupinama. Dakle siromaštvo je u tom smislu i relativan pojam.
Gleda li se samo s vlastite pozicije na položaj određenoga pojedinca ili skupine, nekomu taj položaj može izgledati dobar iako je promatranima zapravo subjektivno loš. To je moguće zato što su standard života i druga civilizacijska mjerila njegova socijalnoga okruženja daleko viši. Tako npr. položaj nekoga pojedinca u siromašnom i patrijarhalnom društvu može nekomu izgledati vrlo loš (što objektivno i jest), ali je zapravo subjektivno s njegova vlastitoga stajališta bolji nego što se to nekomu čini (ima krov nad glavom i nije gladan). Nasuprot tomu u bogatijem društvu siromahom se osjeća i umirovljeni učitelj koji svojom mirovinom ne može zadovoljavati svoje civilizacijske ili kulturne potrebe (odlazak u kazalište). Zato u konkretnom životu postoje razni oblici siromaštva.
To je stanje dugotrajnije osamljenosti i isključenosti u društvu kao što su nezaposlenost, zapostavljenost u invalidnosti ili teškoj bolesti, beskućništvo i slično. To se događa i kada se uspoređuju povlaštenosti pojedinih skupina u odnosu na podčinjenost ili izoliranost drugih. To se događa i u usporedbama bogatijih država ili naroda sa siromašnijima. Primjer su mladi školovani stručnjaci koji uspoređuju svoje plaće s primanjima u drugim bogatijim zemljama. Primjerice kada liječnici i drugi medicinski djelatnici prijete svojim odlascima u inozemstvo samo zbog boljih plaća. Pritom zaboravljaju činjenicu općega siromaštva vlastite države i okruženja u kojem žive i u kojem su se najčešće besplatno školovali. Razumljiva je težnja za iseljenjem u slučajevima nezaposlenosti ili zbog nemogućnosti znanstvenoga ili drugoga specijalističkoga usavršavanja. Međutim, nije opravdano svoj odlazak pravdati relativno nižim primanjima bez prihvaćanja stvarnih financijskih mogućnosti. Ako svi budu tražili samo za sebe povećanje plaća ili mirovine bez rada, ne uzimajući u obzir vlastito okruženje, ne će biti napretka ni izlaska iz krize.
Ne može se davati jednima ako bi se time oštetilo druge. Ako nema povećanja nacionalnoga dohotka, a povećavaju se plaće pojedinim skupinama ili proširuju određena prava bez osnove, negdje se mora oduzimati. Tada nastaje opasnost griješenja. Griješi se kada se oduzima najbrojnijima, a daje manjinskim skupinama koje su najglasnije. Međutim, griješi se i u slučajevima kada se zbog političko-demagoških razloga proširuju pojedina prava, primjerice mirovinska, a nisu zasnovana na radu i plaćanju doprinosa.
Hrvatska iskustva iz bliže prošlosti najbolje potvrđuju pogrješnost politike borbe protiv siromaštva. Kao primjer mogu se navesti zaostajanje mirovina redovitih umirovljenika uz istodobno davanje mirovinskih prava onima koji nikada nisu radili ni plaćali poreze i mirovinske doprinose. Tako se s jedne strane stvara siromaštvo radne populacije koja bi trebala biti izvan granice siromaštva, a istodobno se tobože vodi briga za ove druge. Takva politika otklanjanja siromaštva djeluje štetno na odnose u društvu jer obezvrjeđuje dugogodišnji rad onih koji godinama plaćaju sve obveze prema državi, što znači i prema društvu u cjelini, a nagrađuje one koji nisu pridonosili općemu dobru društva i države u cjelini.
Prema tome, siromaštvo se ne smije mjeriti samo nedostatkom kruha. U prosječnom društvu nedostatak kruha rješava se humanitarnim akcijama, donacijama, Caritasom, Crvenim križem i sl. Ni Biblija ne hvali siromaštvo kao stanje u kojem bi trebalo trajno ostajati. Preporučuje čak da i dugove treba opraštati nakon proteka određenoga broja godina. Zato brojne i razne pomoći mogu biti samo privremene mjere, a ne trajni način pomaganja. Milostinja je ponižavajuća za čovjeka.
Iskustva iz poslijeratnih obnova, prošlih poplava i drugih vremenskih nepogoda naslućuju da se mogu pojaviti manipulacije i kriminal u otklanjanju posljedica potresa. Tada se najčešće kriminal opravdava ili lukavim izmotavanjima ili nejasnim i nedorečenim propisima, a odgovorni političari peru ruke. Sve su to okolnosti koje upućuju da se rješavanje siromaštva treba prosuđivati sa stajališta pravednosti i kolektivne moralnosti, promatrajući to ne samo s vlastitoga stajališta, nego razumijevajući stanje onih koji su se našli u određenom obliku siromaštva.
