Narod je već umoran, ali i uplašen od nedorečenih mirovinskih reforma. Kako ne će biti uplašen kada se najavljuju ili uvode stalno neke nerazumljive promjene ili nove restrikcije oko uvjeta za pojedina prava i načina uplaćivanja doprinosa za mirovinsko osiguranje smanjenjem doprinosa za I. mirovinski stup uz istodobno povećanje stope za II. mirovinski stup.
No Hrvatska nije neka država s polupismenim narodom. To se napose tiče dostignute razine socijalnih prava, posebice mirovinskih. Hrvatska je bila ispred svih zemalja istočne Europe koje su se oslobodile komunizma. Imala je najviše zaključenih konvencija o socijalnom osiguranju s pretežno zapadnoeuropskim državama. Sve je bilo manje-više dobro uhodano i postojeća praksa ostvarivanja prava hrvatskih građana zadovoljavala je kako naše građane tako i sve strane ugovornice, na korist i dobrobit naših ljudi.
Tomu je pridonosila i nesretna okolnost da je u bivšem poretku baš hrvatski građanin bio najviše primoran odlaziti na rad u svijet. Nažalost taj odlazak na privremeni rad u inozemstvo još je više pojačan u vlastitoj državi, dodatno potaknut nepoštenom privatizacijom koja je zapravo bila tajkunizacija.
Države zapadne Europe kao supotpisnice konvencija o mirovinskom osiguranju očekivale su od Hrvatske prilagodbu sustava mirovinsko-invalidskih prava njihovim sustavima, što bi se moglo opisati »koordinacijom« ili »harmonizacijom« mirovinskih zakonodavstava, dakle prilagodba sa što manje razlika, a sve u interesu lakšega ostvarivanja prava.
Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond nametnuli su Hrvatskoj svoje modele za uklapanje u svjetsko gospodarstvo, na način da se pokori zakonima svjetskoga tržišta. Hrvatska se trebala uklopiti, ali ne pokoriti svjetskomu tržištu prilagodbom mirovinskim sustavima zapadnih zemalja, prije svega Njemačke i Austrije. U tim državama ima najviše hrvatskih građana na radu. Zato je trebalo očuvati postignutu razinu prava, a ne dopustiti smanjivanje prava u pravcu međusobnoga izjednačavanja umirovljenika u siromaštvu.
Trebalo je imati na umu da reforme koje se odnose na prava velikoga dijela pučanstva (ljudi treće dobi) moraju uzeti u obzir i ostala načela socijalne pravde, što znači da se ne može sve prepustiti zakonima tržišta. Na području mirovinskoga osiguranja to znači da se sigurnost u starosti ne smije prepuštati rizicima ulaganja na tržištima kapitala pa tako napuštati načelo solidarnosti, koje je istodobno važno načelo kršćanskoga socijalnoga nauka. Bogati (narodi, države, pojedinci) ne smiju ucjenjivati siromašne niti nuditi takva rješenja koja će ih nazadovati u siromašne. Građani Hrvatske htjeli su 1990. promjene i svoju državu jer dosta im je bilo življenja u očekivanju obećavane im bolje budućnosti. Htjeli su ostvariti svoju bolju sadašnjost i zato nisu prihvaćali mirovinske reforme koje ih vraćaju u neizvjesnost.
Istina je da je u početku države javni dug postajao problem, a osobito nedisciplina u plaćanju doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Država je i svojim propisima oslobađala poslodavce obveza plaćanja doprinosa, a dopuštala je i dokupe mirovinskoga staža ispod stvarne cijene. Bila je to politika »proizvodnje umirovljenika«. Zbog Domovinskoga rata velik broj poslodavaca prestao je plaćati obvezne doprinose pa je državni proračun morao jamčiti isplate mirovina. Tomu su pridonosili i izbjeglice iz drugih republika koji su postali teret mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja. Plaće i mirovine kasnile su, ali protekom vremena svi su se ti problemi ublažili.
Međutim, i dalje teret reforma ostaje na štetu mirovinskoga osiguranja. Brane se modeli primjereni u mirovinskom smislu zaostalim državama Južne Amerike. Drugi mirovinski stup i dalje se grčevito brani, čak mu se pokušava i pomoći povećavanjem stope doprinosa na 10 posto, a prvi se stup polako priprema za umiranje smanjivanjem stope doprinosa do određene visine plaća. Postoji opasnost da u budućnosti većina mirovina potpadne pod ovisnost države, dakle neke vrste nacionalne koja će se financirati iz poreza građana.
Istodobno model II. stupa »prisilne nacionalne štednje« trebao bi stvarati kapital iz kojega bi se isplaćivale dodatne mirovine. Novac od te prisilne štednje bio bi na raspolaganju posebnim fondovima i bankama koji bi trebali poticati proizvodnju tzv. »produktivnim investiranjem«. Sve to podsjeća na državna upravljanja i samoupravljanja u bivšem poretku.
Trebalo bi uzeti u obzir iskustvo i da je svaka država uvijek bila loš privrednik i još lošiji investitor, a isto tako i njezini fondovi. Osim toga, modeli koje nudi Svjetska banka nisu bili nigdje uspješni. Zato Hrvatska ne smije ostati »država eksperiment« kad su u pitanju mirovinske reforme. »Čileanski model« prisilne nacionalne štednje u biti je stvaranje kapitala kojim će se investirati gospodarstvo. Promašene investicije u Hrvatskoj nisu iznimka, pa takav način ulaganja mirovinskih doprinosa ne nudi socijalnu sigurnost osiguranicima. Naprotiv pokazalo se da reforme odgađaju bolju sadašnjost da bi se nudila neizvjesna budućnost.
