Nedjelja muke Gospodnje otvara vrata u Veliki tjedan i, preko svetoga trodnevlja, vodi do uskrsnuća. Izmučen Kristov lik poziva na promišljanje o smislu patnje. Opis Sluge Božjega iz Izaijine knjige donosi lik čovjeka boli »bez ljepote i sjaja, bez ljupkosti«. Raspeće na križ u antičko doba bilo je sramotna kazna. U općeljudskom smislu križ je svaka patnja i bol, svako ograničenje utkano u život. Suvremeni svijet zatvara oči pred smislom patnje: poput droge »some« iz romana »Vrli novi svijet«, suvremena industrija zabave obećava ne samo odsutnost neugode, nego i beskrajne užitke. Suvremena kultura odbacuje križ pod svaku cijenu; starenju, bolesti i slabosti nema mjesta. Međutim, čovjek koji bježi od patnje postaje nezasitan i trajno nezadovoljan.
Na Cvjetnicu se u Četvrtoj pjesmi o sluzi Gospodnjem iz Knjige proroka Izaije prepoznaje Krist: »Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja / da bismo se u nj zagledali / ni ljupkosti da bi nam se svidio. / Prezren bješe, odbačen od ljudi, / čovjek boli, vičan patnjama.« Postavlja se pitanje ima li za takva Krista mjesta u današnjem svijetu. Napori da se ukloni bol, izliječi bolest i poboljša kvaliteta života donijeli su zavidne rezultate. Ljudska narav s pravom se buni protiv boli i patnje; one upućuju na problem koji treba riješiti. S druge strane utopija raja na zemlji ne priznaje da je čovjekov svijet uvijek ograničen, nedovršen i nesavršen. Micanje duhovnih vrijednosti s vrha ljestvice ustoličilo je potrošaštvo kao novu hedonističku religiju: ugoda je postala jedini životni cilj kojemu sve treba podrediti. Napor, muka i trud zamislivi su jedino kao sredstvo ostvarenja što veće ugode, produljenjem mladosti, »dobroga osjećaja« i ljepote. Budući da je čovjekova ranjivost na bol i patnju povezana s tijelom, tijelo postaje zaprjeka koju treba svladati. Najnoviji je primjer toga fenomena američki poduzetnik Bryan Johnson koji je upregnuo znanost kako bi mu vratila mladost. Krajem siječnja ove godine mediji su prenijeli da je milijunaš, obogativši se osnivanjem i prodajom tehnoloških tvrtki, uposlio tim od 30 liječnika kako bi strogom disciplinom prehrane i medicinskim zahvatima vratio svoje četrdesetpetogodišnje tijelo u biološko stanje osamnaestogodišnjaka. Radi se o pothvatu poznatu kao projekt »Blueprint«. To, međutim, nije usamljen primjer: Jeff Bezos, Peter Thiel, Yuri Miler, Larry Page i Sergey Brin primjeri su tehnomilijunaša koji se nastoje pomladiti zahvatima u vlastito tijelo i/ili ulažu golema sredstva u istraživanje zaustavljanja starenja. Želja za vječnom mladošću, ljepotom i besmrtnošću nije novost, ali je dobila nove tehnoznanstvene konture. Za razliku od uživanja malobrojnih u revolucionarnim znanstvenim postignućima, egalitaristička tehnoutopija zamišlja svijet u kojem bi industrija mladosti, ljepote i ugode bila dostupna svima. To je, zapravo, inačica »vrloga novoga svijeta« o kojem je pisao Aldous Huxley 1932.
U izvještajima o Kristovoj muci doznaje se da je Isus, viseći na križu, primio ocat za ublažavanje žeđi, ali je odbio uzeti vino pomiješano sa žuči koje bi, kao svojevrsna droga, otupilo bol. Osjetiti i podnijeti bol danas se može činiti ludošću. U poznatom romanu »Vrli novi svijet« Huxley je opisao društvo u kojem su svi zdravi i sretni: svatko radi posao za koji je sposoban, a nezadovoljstvo se sprječava »somom« – široko dostupnom drogom sreće bez štetnih posljedica. Naziv za somu autor je posudio od starogrčke riječi za »tijelo«; u društvu opisane Svjetske Države ljudi žive na način koji bi osigurao stalno tjelesno zadovoljstvo. Nema tuge i nelagode, ali nema ni slobodne znanosti, umjetnosti, religije, braka ni obitelji. Svi su sretni potrošači: žive u permanentnoj ugodi, »oslobođeni« od svega prirodnoga: obiteljskih, bračnih i roditeljskih veza, kao i vjere, koja je zamijenjena kvazireligijskim orgijama u kojima se veliča Ford – izumitelj pokretne trake. Djeca su odmalena seksualizirana, odgajana da ne prilaze cvijeću ni knjigama. Ljudi su odgojeni da dragovoljno odabiru neslobodu; afirmacijom nagona i poslušnim radom u svojoj kasti postaju savršeno funkcionalni članovi dirigirane mase. Ne promišlja se, ne čezne i ne ljubi jer to je opasno, može voditi do nelagode.
U predavanju održanu 1961. godine Huxley je izjavio: »Iduća generacija ili ona poslije nje pomoću lijekova će zavoljeti svoju podčinjenost, bit će to diktatura bez suza, neka vrsta bezbolnoga koncentracijskoga logora za čitava društva, ljudima će se stvarno oduzeti slobode, ali oni će u tome uživati jer će im propaganda i ispiranje mozga, ili ispiranje mozga u sprezi s lijekovima, potpuno oduzeti želju za pobunom.« Može se reći da je soma doslovno opijum za narod, što je logično ima li se na umu da je francuski filozof La Mettrie (1709. – 1771.), koji je čovjeka definirao kao biološki stroj, preporučivao uporabu droge za iluziju sreće.
Glavni (anti)junak romana John Divljak odrastao je u rezervatu u kojem još postoje majke, rađanje, bolest i smrt, pješačenje. John želi uz napor i muku osvojiti vrijednosti: »Ja hoću Boga, hoću poeziju, hoću pravu opasnost, hoću slobodu, hoću dobrotu«, govori. Suvremeni književni kritičari i filozofi često se vraćaju na zapanjujuću aktualnost Huxleyjeva djela. Usprkos izrekama koje su se sačuvale u hrvatskom jeziku, poput one: »Bez muke nema nauke«, u svim je sferama života prisutan imperativ da sve mora biti ugodno i zabavno, inače je neprihvatljivo. Osjećati se dobro, biti neprestano ushićen i sretan standard je koji je teško pratiti, zato je francuski filozof Pascal Bruckner 2011. ironično ustvrdio da »smo mi prvi ljudi u povijesti koji su nesretni zato što nisu sretni«.
Nakon što je u stihu psalma »Bože moj, zašto si me ostavio?« izrazio tjeskobu, Isus je prije smrti izgovorio poznate riječi predanja: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.« Viktor E. Frankl (1905. – 1997.), austrijski psihijatar koji je tijekom Drugoga svjetskoga rata boravio u četirima nacističkim logorima, u situaciji patnje snažno je doživio ljudsku slobodu. Umjesto da se prepuste nagonima i sebično se bore za preživljavanje, neki su ljudi i u logoru očuvali duhovnost; nastojali su pomoći drugima, s dostojanstvom i molitvom podnosili su tegobe logoraške svakidašnjice. U tome su najuspješniji bili oni koji su bili svjesni smisla, neke vrijednosti koja ih je čekala i/ili koju je tek trebalo ostvariti. Frankla je to navelo na dublji uvid; cilj čovjekova života nije sreća, nego smislen život, a smisao uključuje i smisao patnje. Štoviše, zaključio je, promašeno je trčati za srećom: »Za uspjehom se, kao ni za srećom, ne smije težiti: on mora proizići, a proizlazi samo kao slučajna posljedica osobne posvećenosti cilju koji nadilazi samoga čovjeka ili kao nuspojava predanosti drugoj osobi«, misao je iz njegova najpoznatijega djela »Čovjekovo traganje za smislom«.
Nakon Frankla brojni su mislioci 20. stoljeća upozoravali na neodrživost potrošačke industrije sreće. Od njih je možda najpoznatiji američki psiholog i filozof Erich Fromm koji je 1976. ustanovio neuspjeh »Velikoga Obećanja«. Veliko obećanje, kako Fromm to naziva, vjerovanje da je cilj života maksimum zadovoljstva i da egoizam vodi skladu i miru, te da se sve želje trebaju zadovoljiti samim time što postoje, pokazalo se lažnim i teorijski i praktično. Pretpostavljalo se da će dostignuće bogatstva i udobnosti za sve proizvesti neograničenu sreću. Trojstvo nove religije napretka – neograničene proizvodnje, neograničene slobode i neometane sreće – ipak nije izvršilo obećanje. Fromm pojašnjava da radikalni hedonizam nikada u povijesti nije bio teorija dobrobiti koju su zastupali mudraci, osim Sokratova učenika Aristipa. Smjena bjesomučnoga rada i neograničenoga uživanja proizvode društvo nesretnih ljudi koji »postaju sretni kada ubiju vrijeme koje tako teško pokušavaju spasiti«, poentirao je Fromm.
Pogled na Isusov život otkriva križ ne (tek) kao problem, nego kao rješenje. Isus je prepoznao »svoj čas« i prihvatio je križ znajući da njegova patnja ima smisao. Na križu je proživio »tamnu noć« – iskustvo ostavljenosti od Boga, Božje odsutnosti – koje su najveća duhovna patnja za čovjeka. Idući s učenicima u Emaus, kasnije će reći: »Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Isusov život nije tek život Sina Božjega, iznimnoga svetca i pravednika, nego u bitnome sadrži svaki ljudski život. Nije svako trpljenje spasonosno, čovjek treba prepoznati kada je »njegov čas«, koja patnja i koja bol ima smisla te ju treba prihvatiti. S druge strane, i onkraj mistične teologije križa, obična psihologija pokazuje da istinsko zadovoljstvo čovjek može iskusiti tek nakon napora i truda. Samo ono što nije lako dostupno i samo ono do čega put nije lagan ima težinu i vrijednost. Ne čudi stoga što i suvremeni psiholozi i psihijatri u svojem radu upućuju ljude da vježbaju vrline – obuzdavaju nagone i ostvaruju vrijednosti. Banalna je istina da su križevi dio života te da vode do spoznaje i izgradnje karaktera, kao i da se ljudi u pravilu mijenjaju tek kada ih pritisnu neugode.
Za dublji, mističan smisao križa treba zaviriti u dubinu duha gdje se čovjek susreće s Bogom. Sv. Benediktu od Križa, svjetovnim imenom Edith Stein, filozofkinju židovskoga podrijetla, uhićenje i deportacija u nacistički logor 1942. spriječilo je u dovršenju djela »Znanost križa«. U njemu se bavi uvidima sv. Ivana od Križa, ali i vlastitim spoznajama vezanim uz križ. Čovjek je osoba i u središtu svoga duha prepoznaje križ kao put. Put je to kojim nadilazi ovozemaljski život, svoje skučeno »ja«, i sjedinjuje se s Bogom. Križ je, dakle, put samonadilaženja – upravo ono što obećava, a ne ostvaruje hedonistički tehnotranshumanizam vrloga novoga svijeta.
