Kad se početkom devedesetih godina komunistički svijet urušio poput kule od karata, očekivalo se da će se na tim ruševinama izgraditi novi svijet po uzoru na Zapad, da će odmah zaživjeti demokracija zapadnoga tipa, tržišno gospodarstvo, da će nestati redovi pred trgovinama i da će političari postati razboriti, čestiti i iskreni. I bi tako, ali ne sasvim. Bivše komunističke države uvele su parlamentarnu demokraciju i slobodne izbore, a u trgovinama je bilo svega što srce zaželi. No niti su demokracije zapadnoga tipa oslobođene korupcije, dvoličnosti i nesigurnosti, niti su nove europske demokracije temeljito obnovile svoj politički prostor. U međuvremenu je postalo jasno da stvari, općenito uzevši, nisu tako jednostavne. Zanimljivo, Zapad je pobijedio Istok, preuzeo ga i nametnuo svoja pravila, ali kao da se malo zarazio njime. Nestali su redovi pred trgovinama, ali počeli su nastajati drugdje. Stratezi tržišnoga gospodarstva zaključili su da građani do određene mjere podnose stajanje u redovima pa su ih, u cilju gospodarske učinkovitosti, uveli u zračnim lukama, poštama, u javnim ustanovama. I u politici se vide promjene. Sve je manje pluralizma, a političke institucije sve više podsjećaju na socijalistički savez, strukturu u kojoj je svatko mogao doći do riječi, ako ne dira u važne teme. I Hrvatska danas sve više podsjeća na Jugoslaviju u godinama uoči njezina raspada. Političarima nitko ne vjeruje, ali nitko im ne može ništa. Korupcija je očita, ali nema učinkovitoga lijeka protiv nje, klijentelizam cvate, politička rasprava toliko je izgubila na sadržaju da nikoga ne zanima, a mediji se klone važnih pitanja i uglavnom služe za zabavu i za uvjeravanje građana da su im šanse male. Stranački sustav, čija je zadaća u narodu prepoznavati potrebe i ideje i pretvarati ih u uspješne političke koncepte, sve više podsjeća na partiju koja se odrekla svih ciljeva osim održanja na vlasti. Vrijeme je za pitanje koje su komunistički drugovi postavljali u ključnim trenutcima: Kako pronaći izlaz iz ove situacije?
Gvelfi i gibelini znali su se zakvačiti zbog bilo čega. Njihove ulične borbe trajale su danima, desetci kuća u Firenci i drugim gradovima svako malo pretvarani su u prah i pepeo. Sukobi bi izbili zbog obične susjedske svađe, ili zbog nečije ženidbe, zbog jedne riječi, i onda bi stradalo pola grada. Gvelfi i gibelini bili su preteče suvremenih političkih stranaka, izraz srednjovjekovnoga pluralizma, odraz duboke ljudske težnje za druženjem s istomišljenicima, za svrstavanjem pod neku zastavu s jasnim političkim ciljem. Bili su dio političkoga folklora, bez stvarne moći. Suvremene političke stranke djeluju na istom načelu, na tome da pojedinac odabire društvo s kojim će ostvarivati svoje političke ciljeve. One međutim imaju moć, neizostavni su dio političkoga sustava. No i one se nalaze na prekretnici, jer postupno gube prepoznatljivost i sve se više utapaju u trendu zakulisnoga dogovaranja i prilagodljivosti, u bezličnoj masi političkoga ničega.
Gvelfi i gibelini u međuvremenu su nestali, ali je preživjela ljudska potreba za svrstavanjem i traganjem za političkim zavičajem, pa su suvremeni politički sustavi prihvatili podjele na stranke kao jedan od svojih oslonaca. Političke stranke trebale bi predstavljati politički zavičaj pojedincima, biti okupljališta, stjecišta inicijativa i poticaja, mjesta oblikovanja političkih koncepata i profiliranja političkih predvodnika.
Postkomunistički ideolozi redom prikazuju partitokraciju, vladavinu stranaka, u negativnom svjetlu. Uporište toj tezi nalazi se u totalitarnom iskustvu »narodne demokracije«, u kojoj građani nisu sudjelovali u oblikovanju opće volje kroz vlastita politička okupljališta, nego su unutar »Socijalističkog saveza radnog naroda« mogli izraziti svoju volju i interese, jasno, samo na način koji je odobravala partija. Time su se podjele u društvu prikrivale, a tobože se čuvalo zajedništvo naroda. Stranke su međutim jednostavno institucionalizirane razlike koje postoje u društvu. No najnoviji razvoj stranaka i njihovo iskorjenjivanje iz društva i zatvaranje u ekskluzivne klubove u konačnici potvrđuje tezu o partitokraciji kao negativnoj pojavi.
Današnja kriza demokracije očituje se i u tome što jedna demokratska krjepost, sposobnost kompromisa, sve više potiskuje drugu, spremnost na sukobljavanje. Sve je manje natjecanja i otvorene rasprave, sve manje pluralizma, a sve više povodljivosti, sve je manje jasnoće i sve više bezličnosti. Političari su se prije profilirali svjedočeći svoj integritet, svoju dosljednost, a suvremeni politički vođe moraju dokazati vlastitu gipkost i prilagodljivost. Francuski predsjednik, jedan od najvažnijih europskih političkih vođa, politički je bezličan, a njemačka kancelarka, čelnica kršćansko-demokratske unije, polako ali sigurno klizi prema liberalnoj ljevici. Bit stranačke demokracije, bilo da je riječ o načelu pluralizma ili nužnosti unutarstranačke demokracije, nalazi se u tome da u politici uvijek ima mjesta alternativi. Novi pak trendovi u zapadnim demokracijama idu za time da se spriječi svaka alternativa.
Stranački sustavi desetljećima su jamčili transparentnost političkoga odlučivanja, na temelju javno prihvaćenih vrijednosti i u otvorenim raspravama. O tome ovisi blagostanje društva i dugoročna stabilnost države. Međutim, u posljednje vrijeme, a to nije samo problem postkomunističkih društava, oblikovanje političkih odluka sve se više premješta iz javnih tribina, medijskih raščlamba, predizbornih sučeljavanja i parlamentarnih rasprava u nepregledne internetske forume i netransparentne dogovore političkih čelnika.
I dok tradicionalne demokracije posjeduju mrežu institucija koje umanjuju posljedice političkih pogrješaka, u postkomunističkim društvima nije lako ni utvrditi što je opće dobro, a da ne govorimo o tome kako ga zaštititi. Očita je površnost i nedosljednost u izgradnji temelja političkoga sustava, bilo da je riječ o izbornom sustavu, strukturi parlamenta, stranačkim programima i načinima profiliranja političara.
Sve je to popraćeno i negativnom selekcijom. Nesposobni, nestručni, nemoralni i podatni uvelike su napredovali umjesto sposobnih, stručnih, moralnih i čvrstih. Nastala je spirala nesposobnosti, u kojoj su loši podupirali još lošije, a dobrima se sve više sužavao prostor. U tim okolnostima, stranke su umjesto profiliranja vrijednosti postale manipulativni mehanizmi. Je li pogrješno ustvrditi da se u Hrvatskoj HDZ iz snage koja je izborila neovisnost pretvorio u kolektivnoga švercera koji jeftino rasprodaje najveće nacionalne vrijednosti, od uzvišenih domoljubnih osjećaja, tradicionalnih krjeposti, preko gospodarskih dobara pa sve do dostojanstva pojedinaca? Ili da se SDP, stranka koja je ostala partija, pokazala kao dezorijentirana skupina koja evo već desetljećima nastoji pomiriti hrvatsko domoljublje i njegovu suprotnost, jugoslavenstvo, kao i socijalnu demokraciju i komunizam te demokraciju i totalitarizam?
Ključnu ulogu u stranačkoj demokraciji dvadesetoga stoljeća odigrale su pučke stranke, koje na određenim idejama okupljaju pojedince iz najširih dijelova društva. Postoje i manjinske stranke, koje na prvo mjesto ne stavljaju ideje i opće vrijednosti nego se zauzimaju za interese određenih skupina, bilo regionalnih, etničkih ili socijalnih, ili kao prioritete postavljaju određena pitanja koja nisu u fokusu interesa velikih stranaka. Stranački spektar poznaje i klijentelističke stranke, političke trgovce, koje ne gledaju opći interes nego samo interese svojih članova. Kad je riječ o Hrvatskoj, dojam je da su sve stranke klijentelističke. Onaj tko u njima želi napredovati, ne čini to radi općega dobra, nego valjda da bi zaposlio sebe ili nekoga iz obitelji, da bi napredovao u struci, da bi pronašao vezu za kakav unosan posao ili lakše ishodio građevinsku dozvolu ili se pak zaštitio od inspekcije ili čak kaznenoga progona.
Takvu političku perverziju stranački će dužnosnici opisati kao »političku nužnost«, kao što »nužnošću« smatraju donošenje političkih odluka koje nisu u interesu društva, ali koriste stranačkomu klijentelističkomu aparatu. Na taj način polako ali sigurno guraju državu u propast i sustavno uništavaju društvo. I ništa ih u tome ne može zaustaviti, jer njihove osobne egzistencije ovisne su o tom rušilačkom procesu.
Nasuprot tim strukturama, u Hrvatskoj su vidljive žilave snage, koje doduše ne mogu spriječiti dezintegraciju političkoga i gospodarskoga sustava, ali ne dopuštaju odumiranje vrijednosti koje odlikuju ovo društvo. Bilo da je riječ o referendumskim inicijativama koje nastoje utjecati na neke važne političke odluke, o vrijednim poduzetnicima, o obiteljima koje uspijevaju očuvati svoj integritet unatoč svim kulturološkim i gospodarskim tlakama, o športašima koji znaju biti najbolji na svijetu, ljudima u strukturama države koji se ne daju slomiti, nego uporno obnavljaju mozaik općih vrijednosti.
Dezintegracija javnih poslova uzela je maha zbog nesposobnosti političkih stranaka, zbog loših elita, loše državne uprave, kao i zbog loših medija koji služe kao manipulacijski mehanizmi oligarhijskih struktura u politici, gospodarstvu i kulturi. Zbog toga, svaka alternativa dočekuje se na nož u obliku medijskih napada, klevetanja »internetskih bojni« koje dobivaju naloge iz netransparentnih središta moći, kao i u vidu državne represije koja nastoji zaustaviti možebitnu konkurenciju.
Dok velike stranke vješto upravljaju kaosom, manje se na razne načine bore za političke mrvice. Neke se izruguju svemu, i država ih u tome financira. Neke postoje samo kao sateliti velikih, služe samo njima, ponekad za jednokratnu uporabu. Javljaju se i dobronamjerne inicijative, ali nerijetko im nedostaje znanja i ljudi. Po takvima se puca iz svih oružja, a ponekad i same ne znaju što bi, pa reformu cijele politike ili borbu protiv korupcije predstavljaju kao svoj glavni cilj, ali bez konkretnih koncepata.
Hrvatskoj je nužno potrebna temeljita obnova politike. Ne političkoga sustava, jer teško je zamisliti smislenu alternativu parlamentarnoj demokraciji, stranačkomu sustavu, pa čak i izbornomu sustavu ako se izuzme potreba za uklanjanjem nekih očitih anomalija. Nužna je reforma postojećih institucija, u prvom redu stranaka kao nositelja i kreatora političkih procesa. Je li u tom kontekstu realno očekivati nastanak novih stranaka, koje bi mogle biti nositeljice promjena? Promjene mogu provesti samo velike, pučke stranke. A prije nego što neka nova, zdrava politička inicijativa ojača, naraste i okupi dovoljan broj pristaša, progutat će ju etablirani vuci koji vuku sve konce.
Je li razumno prizivati politički prevrat, slom sustava, srušiti sve i početi iznova? To bi značilo kaos, a tko bi onda jamčio stabilnost države? I tko bi mogao jamčiti da će se iz toga izroditi nešto dobro?
Može li se u postojećim strankama pronaći snage za demokratizaciju? U njima sigurno postoje ljudi sa znanjem i integritetom, ali ima li itko od njih sposobnosti, volje i hrabrosti stati pred narod i ponuditi koncept obnove politike?
Srednjovjekovni međusobni obračuni gvelfa i gibelina predstavljali su dio političkoga folklora, ali bili su samo odraz politike koja se zbivala na dvorovima. Današnji politički obračuni najčešće su samo igrokazi u kojim dvorovi hine brigu za opće dobro. Stranke su izgubile ne samo svoju srčanost, nego su izgubile orijentaciju, smisao za vlastitu ulogu. Dobro je dok se ne tuku, reći će netko. Ali loše je što ne obavljaju svoju ulogu, a ona sadrži demokratsko, tolerantno sučeljavanje. U logici parlamentarne demokracije one su nužne, i stoga njihova pretvorba u stvarne predstavnike građana predstavlja povijesnu nužnost. Hrvatsko društvo uvijek iznova na različite načine i u različitim prigodama pokazuje da u njemu postoji dovoljno zrelosti, znanja, sposobnosti i političkoga razuma, što je svakako podloga za optimizam, ali zasad nema političare kakve zaslužuje, nije uspjelo stvoriti političke stranke koje će omogućiti učinkovitu državu i društvo blagostanja. Vidljiva kriza politike stoga bi morala poslužiti kao katarza, u kojoj će netko mudar i hrabar znati okupiti političke snage za novi početak.
