KRJEPOSTAN ŽIVOT Tko griješi, a želi se pogrješke riješiti, ne misli hoće li u poniznosti ostati bez ugleda

XXVI. nedjelja kroz godinu (Mt 21, 28-32)

Isus govori židovskim svećenicima: »Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše.« Natjecanje za ulazak u kraljevstvo Božje traži pravedan život koji je uzrok raznih ljudskih ljubomora.

Onaj tko želi biti nagrađen od Boga tako da zadobije kraljevstvo Božje, borit će se ponajviše krjeposnim životom. Isus je kao primjer krjeposti pred Židove stavio Ivana Krstitelja. Bio je to prorok čije su riječi odsijevale iskrenim djelima. Nesumnjivo da je svojim ponašanjem pobuđivao bezbroj pitanja. Svaki koji je mislio da je pravedan u susretu s Ivanom Krstiteljem uzburkao bi svoju savjest, uvidio vlastite slabosti i – naljutio se. Židovski svećenici nisu mogli podnijeti da je netko preuzeo njihovu krjeposnu ulogu, stoga im je Isus poručio: »Carinici i bludnice pretekoše vas!« Pa kako su ih pretekli? Kada se u životu želi djelovati kao uzor drugima, najčešće se ne podnosi preuzeti na sebe nekakve promjene. Misli se da se živi bez pogrješaka. Kako bi se onaj tko je predmet razgovora, tko je duhovni ideal, mogao odjednom promijeniti, načiniti zaokret u životu, priznati pogrješku? To za javnost ne bi izgledalo dobro. Zato: »Pretekoše vas!«

Kada se u životu riječima glumi pravednost, pobožnost ili savjetodavac, ne želi se olako napustiti uloga čovjeka koji je za mnoge izvor nadahnuća. Ništa neobično da se Isus okomio na židovske svećenike! Oni su promatrali grješnike i zahvaljivali: »Hvala ti, Bože, što nisam poput njih!« Ne, nisu bili ni poput carinika ni poput bludnica, ali nisu ni bili ljudi koji žele duhovno rasti. Godilo im je uhu kada su ih drugi držali za svoje uzore pa kako bi mijenjajući se odjednom mogli ostati bez takve pozicije? U krjepostima su ih pretekli lošiji. Svećenici su bili daroviti, ali nisu bili uporni. Grješnici u svojim slabostima odjednom su postali uporni da ih se riješe. Tko griješi, a želi se pogreške riješiti, ne misli hoće li u poniznosti ostati bez ugleda. Njemu je najvažnije ispraviti pogrješku.

Kako su carinici i bludnice pretekli svećenike? Pa svećenici su mislili da su u natjecanju prema kraljevstvu Božjem već pobijedili. Opustili su se. Držali su se kao da su ga već osvojili. I kada su čuli Ivana Krstitelja, u njima se pobudila ljubomora. Nadmenoga čovjeka najviše pogađa susret s boljim, s krjeposnijim, s uzornijim, s nedohvatljivim. I nema druge nego ga osakatiti, osramotiti, ukloniti. Nitko se nije bunio kada je Ivan Krstitelj ubijen, nisu istraživali razlog njegove smrti jer su odahnuli.

Ivan Zlatousti u tumačenju Matejeva evanđelja iznosi primjer jedne obraćenice koja je poslušala Božju poruku: »Poslušajte o jednoj bludnici koja je sve nadmašila. Ne mislim na bludnicu iz evanđelja, nego na onu naše generacije koja je došla iz Fenicije, najbezakonijega grada. Ona je nekoć bila bludnica koja je imala prve počasti na pozornici, njeno je ime bilo svuda poznato i to ne samo u našem gradu. Mnoga je imanja uništila, stvorila siročad, optuživali su je i za čarobnjaštvo. Ali odjednom, obratila se, spustila je na sebe Božju milost, prezrela je sve stvari i odbacila đavolsko umijeće. I doista, na pozornici ništa nije bilo podlije od nje, a kasnije je mnoge nadmašila u svojoj prekomjernoj suzdržljivosti, obukavši kostrijet, sebe je disciplinirala.«

Vjernici su skloni držati se uzorima u društvu. Kada se odluči dolaziti na misu, redovito se ispovijedati, biti na susretima župne zajednice, postoji vjerojatnost da se u čovjeka uvuče visoko mišljenje o sebi. Odjednom započinje vaganje: »Ovaj ne dolazi ni na što. Onaj živi nemoralno. Ja nisam takav!« Pa nisu li to putovi za koje Isus kaže: »Pretekoše vas«? Ta mala brojenja tko je kakav, što tko čini, često su početak kada se čovjek počinje postavljati kao uzor u ponašanju, gdje za sebe pokušava izboriti povišeni položaj. Tu onda nema rasta, nema priznanja pogrješke, nema napredovanja prema kraljevstvu Božjemu.

Bilo bi korisno zaustaviti se u trenutcima kada se počne javljati ljubomora na one koji su bolji, na ljude koji su se promijenili, na one koji od sebe žele nešto učiniti. Ta je ljubomora rezultat toga da se postalo poput židovskih svećenika koji su umjesto vlastite izgradnje zakročili u duhovnu razgradnju.

Gospodine, nemoj da mjerimo tuđe postupke, a pogotovo ne dopusti da se u
nas uvuče ljubomora koja je rezultat naše lijenosti za krjepostan život,
nego daj da se ugledamo u Tebe koji si jedini uzor u vijeke vjekova. Amen.