KRŠĆANI KOJI (NE) VJERUJU Jesu li sve religije jednake i tko će se spasiti?

Foto: L'Osservatore Romano

Često se čuje da su sve religije jednake i da je bitno živjeti po savjesti da bi se postiglo spasenje. Ne dovodim to u pitanje ako je riječ o ljudima koji nisu imali tu povlasticu da im bude naviješteno evanđelje.

No rado bih čula kako spasenje mogu zadobiti osobe koje su primile sakramente inicijacije, a ne vjeruju, ne žele upoznati nauk Katoličke Crkve, ne blaguju sakramente kojima Bog potpomaže putujuću Crkvu.

Kad netko u odrasloj dobi zatraži krštenje, prvo se upozna s osnovama vjere, pa onda odluči može li živjeti zahtjevnost Kristova učenika. U krštenju zadobije oproštenje svih dotadašnjih grijeha. Dalje je sam odgovoran. Tko je odgovoran za grijehe osobe krštene u ranoj dječjoj dobi, a nepoučene u vjeri, jer obitelj ne prakticira vjeru, ili možda živi u teškom grijehu – dopuštenom po zakonima svijeta?

Čitateljica

Prema nauku Katoličke Crkve sve religije nisu jednake, premda prema deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama ističe da »prije svega svraća pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi k međusobnom zajedništvu«, i to zato što su svi narodi jedna zajednica; »imaju isti iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je jedan posljednji cilj, Bog, čija se providnost, svjedočanstvo dobrote i naum spasenja protežu na sve, dok se svi ne sjedine izabrani u Svetom gradu koji će osvijetliti Božja slava i gdje će narodi hoditi u njegovu svjetlu« (Nostra aetate, br. 1). Već u zadnjem dijelu toga citata deklaracije da se naslutiti i odgovor na Vaše drugo pitanje – ono o spasenju, kako vjernika Katoličke Crkve tako i onih ljudi koji nisu katolički vjernici, te u broju 4 zaključuje: »Uostalom, Krist je, kako je Crkva uvijek držala i drži, pretrpio svoju muku i smrt dragovoljno, iz neizmjerne ljubavi, zbog grijeha sviju ljudi, da bi svi postigli spasenje. Kada dakle Crkva propovijeda, dužnost joj je da naviješta Kristov križ kao znak sveopće Božje ljubavi i izvor sve milosti.«

Isto to potvrđuje i Katekizam Katoličke Crkve (KKC) koji u br. 1741 ističe: »Svojim slavnim Križem Krist je postigao spasenje svih ljudi. Otkupio ih je od grijeha koji ih je držao u ropstvu. ‘Za slobodu nas Krist oslobodi’ (Gal 5,1). U njemu imamo zajedništvo s ‘istinom’ koja nas je ‘oslobodila’ (Iv 8,32). Dan nam je Duh Sveti te, kao što uči Apostol, ‘gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda’ (2 Kor 3,17). Već odsada se ponosimo ‘slobodom (…) djece Božje’ (Rim 8,21).« Stavljajući naše spasenje u kontekst slobode, KKC u broju 396 objašnjava iskušenje slobode ističući da čovjek »ovisi o Stvoritelju: podvrgnut je stvorenjskim zakonima i moralnim pravilima koja ravnaju uporabom slobode«. U toj slobodi čovjek može odgovoriti Bogu i spoznati Boga, povjerovati mu i tom vjerom potpuno podložiti Bogu svoj razum i svoju volju. Za kršćane vjerovati u Boga »nerazdruživo je povezano s vjerom u onoga, kojega je on poslao, ‘Sina njegova, Ljubljenoga’, u kojem mu je sva milina« (KKC, br. 151), a značajke su te vjere da je ona milost, to jest Božji dar, ali je i ljudski čin koji traži razumijevanje: »Tko stvarno vjeruje, traži da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono što je on objavio« (KKC, br. 158), a da bi vjera bila ljudska, mora čovjek Bogu odgovoriti dragovoljno.

Vjera je jednako tako nužna: »Vjerovati u Isusa Krista i u onoga koji ga je poslao radi našega spasenja, nužno je da bismo se spasili. Budući da je ‘bez vjere nemoguće omiljeti Bogu’ (Heb 11,6) i prispjeti k zajedništvu njegovih sinova, nitko se nikada ne može bez nje opravdati i nitko neće postići života vječnoga ako u njoj ‘ne ustraje do kraja’ (Mt 10,22-24,13)« (KKC, br. 161), baš kao što i Vi upozoravate: ako smo vjeru primili kao milost i Božji dar, onda smo je dužni njegovati i u njoj biti ustrajni, a onda je i svakoga dana živjeti i svjedočiti. »Vjera je milost, koju Bog daje čovjeku kao čisti dar. Mi možemo ovaj neprocjenjivi dar izgubiti. U tom pogledu, sveti Pavao opominje Timoteja: ‘Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere’ (1 Tim 1-18-19). Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveća. Ona treba biti ‘ljubavlju djelotvorna’ (Gal 5,6), podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve« (KKC, br. 162).

Vjerujemo da je u ovim katekizamskim riječima odgovor na Vaše pitanje o vjernicima koji su primili sakramente inicijacije, a koji zapravo – kako pišete – »ne vjeruju, ne žele upoznati nauk Katoličke Crkve, ne blaguju sakramente kojima Bog potpomaže putujuću Crkvu«, jer su odgovorni za rast svoje vjere koja »može biti stavljena na tešku kušnju« jer svijet u kojem živimo – na što i Vi upozoravate – »čini se često veoma daleko od onoga, o čemu nam vjere pruža sigurnost; iskustva zla i patnje, nepravdi i smrti kao da proturječe Radosnoj vijesti«. »Sve to može uzdrmati vjeru i staviti je na kušnju« (KKC, 165), ali ona nije osamljen čin i nitko ne može sam vjerovati, kao što nitko ne može sam živjeti, i naša bi nas vjera i ljubav prema Isusu trebala tjerati da ju dosljedno živimo i da drugima o njoj govorimo i da je drugima svjedočimo sve do kraja života jer »svaki čovjek, u času smrti, na posebnom sudu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu (ili kaznu) od Krista, suca živih i mrtvih« (KKC, br. 1051).

IZVORGlas Koncila br. 38/2018.
Prethodni članakANA JELIĆ, PASTORALNA VIJEĆNICA U GOSPIĆU I PREDSJEDNICA MJESNE UDRUGE »BETLEHEM« »Vratila sam molitvu krunice u život i kao da sam se nanovo rodila«
Sljedeći članakMJESECI U MOLITVI Rujan za … 7 Marijinih žalosti