KRŠĆANIN U PROLJEĆE (NOVOGA) ŽIVOTA Krštenje i Uskrs kao početak novoga života

Foto: Shutterstock

U svakodnevnom životu u termine godišnjih doba vrlo često uklapamo i ljudski život, pa tako govorimo o proljeću i jeseni života. Pri tome nam se postavlja i pitanje o tome zašto je proljeće tako važno i zašto se u tom kontekstu govori o životu, pa smo našom temom o proljeću kao početku (novoga) života odlučili prikazati koju ulogu proljeće ima kao početak života, pa i u kršćanskom smislu.

Svoju smo temu odlučili prikazati vam u širem kontekstu i iz različitih vidova: prikazujemo vam koja životna razdoblja povezujemo s kojim godišnjim dobom, ali i što je proljeće zapravo u geometeorološkom smislu. Pitanje je »zašto počinje baš kada počinje«. Pitamo se i odgovaramo također zašto je na sjevernoj polutki proljeće, dok na južnoj traje jesen, a pokazujemo i koja je uloga narodnih običaja i zašto su se ustalili u našoj kulturi, što smo to povijesno skupljali kao pripadnici slavenskoga – na početku poganskoga – naroda i što smo zadržali i u našim narodnim, ali i kršćanskim običajima. I Uskrs nam je pred vratima: slavimo ga za dva tjedna. Iako znamo da se do Uskrsa dolazi preko Muke Gospodinove, uskrsne smo simbole počeli zamjenjivati zečićima i jajima. I oni su početak novoga života, ali zašto na čestitkama ima više zečića i pisanica nego Isusa i njegove muke? Zajedno s vama također promišljamo u čemu je poveznica između proljeća, krštenja kao jednoga od sakramenata Crkve i Uskrsa. I na kraju, odavno znamo da svijet nije ravna ploča, nego kugla. Iz toga razloga u geokontekstu postoje razlike između godišnjih doba zbog geografske širine i paralela. Takve razlike utječu na naš život na Zemlji, koja je eliptična oblika. Tako Zemlja svaki dan svojim okretanjem pokazuje i naš životni ciklus.

Nadamo se da će vas ovi naši tekstovi potaknuti na promišljanje o životu i važnosti proljeća kao početku (novoga) života u duhu kršćanskih vrjednota koje svi mi moramo savjesnije čuvati i živjeti.

Obredni purizam – nametnut katolicima

Svaki veliki katolički blagdan redovito je popraćen nizom »bombastičnih« i »ekskluzivnih« naslova koji »otkrivaju« naše zablude i »prave korijene« blagdana. Piše se o poganskim podrijetlima običaja i blagdana, kao da ne postoje nikakvi temelji tradicije, pa se tako argumentira sa stajališta kojim se katolicima zamjera slavljenje određenih blagdana u logičnim razdobljima i godišnjim dobima pod optužbama neautentičnosti, preuzimanja zasluga, krađe i slično.

Piše se o poganskim porijeklima običaja i blagdana, kao da ne postoje nikakvi temelji tradicije, pa se tako argumentira sa stajališta kojim se katolicima zamjera slavljenje određenih blagdana u logičnim razdobljima i godišnjim dobima pod optužbama neautentičnosti, preuzimanja zasluga, krađe i slično. Toga nije pošteđen niti Uskrs i proljeće kao godišnje doba.

Toga nije pošteđen ni Uskrs i proljeće kao godišnje doba. Zanimljivo je promatrati kako se ignorira Riječ, koja o toj tematici u Starom, ali i u Novom zavjetu govori nebrojeno puta – Bog je svjestan pogana, ali upozorava da odbacimo poganske običaje i da sudjelujemo u pravoj vjeri. Primjeri zlatnoga teleta, Sodome i Gomore, i običaja staroga Kanaana i Babilona sve su ono čemu se protivimo, jer znamo da štovanje lažnih idola ne vodi nikamo.

Zanimljivo je da se ističe da je Uskrs zapravo »kopija« poganskih običaja i da se slavi u proljeće kada se priroda nanovo budi. Jer i stari poganski običaji slavljenja početka nove godine vezani su uz isto razdoblje. No Uskrs nisu krijesovi, zečići i šarene pisanice – iako su to običaji koji su »ušli« u narod i nisu obilježje hereze, katolicima se pokušava nametnuti nekakva vrsta »obrednoga purizma«, pri čemu bismo prema kriterijima kritičara isključivo trebali održavati obrede Velikoga tjedna i ni na koji drugi način ne bismo trebali obilježavati to razdoblje. Jer nije »autentično«. No narodni običaji neodvojivo su vezani uz kršćanstvo – bojenje pisanica i krijesovi za Uskrs bili su prisutni mnogo prije njihove komercijalizacije. Samo zato što je nešto iz naroda, lijepo je i tradicionalno, ne znači da mora biti odbačeno s etiketom hereze. Znamo koga štujemo, a znamo i što je tradicija.

Krštenje i Uskrs kao početak novoga života

U razdoblju proljeća kao godišnjega doba slavimo Uskrs – središnji kršćanski blagdan i vrhunac vazmenoga trodnevlja. Međutim, Uskrs se u kršćanstvu vrlo često povezuje sa sakramentom krštenja, pa je dobro pitati se u čemu je temeljna poveznica među njima.

Isus je nadvladao smrt, a samim time i mržnju, zloću i grijeh i postao Pobjednik. Upravo su zbog toga u povijesti u uskrsnoj noći vjernici bili kršteni. Sakrament krštenja, koji prema crkvenoj tradiciji dolazi još iz apostolskih vremena, prvi je sakrament kršćanske inicijacije. Kršćanska inicijacija ostvaruje se sakramentima, koji formiraju temelje kršćanskoga života. Krštenje je prema Katekizmu Katoličke Crkve (br. 251) definirano na sljedeći način: »Krstiti (baptizein) znači uroniti u vodu. Krštenika se uranja u Kristovu smrt, odakle on ustaje kao novo stvorenje (2 Kor 5, 17). Zove se i kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom (Tit 3, 5) te prosvjetljenje jer krštenik postaje sinom svjetlosti (Ef 5, 8).« Naime, krštenjem dolazi do brisanja istočnoga i svih ostalih grijeha, u čemu je vidljiva poveznica s Isusovom pobjedom nad zlobom, mržnjom i smrću. Uskrs ima još jednu osobitost, a to je priprema za krštenje odraslih. Zato su i čitanja u korizmeno vrijeme posvećena osnovnim istinama vjere i tumačenjima otajstva krštenja. Također, krštenje povezuje Božju riječ i ljudski odgovor, potvrdu i doživljavanje spasenja i priznanje vjere. Zbog krštenja pripadamo Kristu i njegovu svećeništvu i činimo temelj zajedništva sa svim kršćanima. Obraćati se Kristu znači da uvijek idemo njegovim putom, sudjelujemo u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Ujedno, po krštenju i euharistiji prihvaćamo teškoće, koje nas snađu i koje zajedno s Kristom možemo pobijediti. Na temelju toga možemo reći da su krštenje i Uskrs početak novoga života u krilu Crkve.

Toliko različitosti, a jedna ljepota

Nekad su ljudi mislili da je svijet ravna ploča, neki su i pokušavali stići »na kraj svijeta« kako bi to dokazali, ali nikad im to nije pošlo za rukom. Neki su na tim putovanjima završili svoj život na zemlji te tada vjerojatno spoznali da je naš planet različit na svim dijelovima, a opet sličan. No te male, nekima i neprimjetne razlike uvelike uvjetuju naš ovozemaljski život na zemlji kružnoga oblika koja nam svaki dan svojim okretanjem pokazuje i naš životni ciklus.

Ujedinjeni u različitosti. Dok se jedan život gasi, drugi se rađa. Dok se jedan dan »gasi« na jednom dijelu svijeta, na drugom je tek počeo. Novi život na Zemlji se rađa početkom proljeća, sve počinje cvasti, a novi život se rađa i nakon svake naše ispovijedi.

Dan ima 24 sata te se u ta 24 sata zapravo odvija »cijeli naš život« u smanjenom obujmu. Mogli bismo reći da taj »ciklus« započinje od jutra kada spavamo, što je poput onoga razvoja u majčinoj utrobi, slijedi odlazak na posao poput odlaska u školu u djetinjstvu dok se sunce još polako diže. Kad je sunce visoko na nebu, slijedi druženje s obitelji nakon dolaska kući te već lagano odvajanje predvečer kad je svjetla sve manje i ponovni odlazak u san kad padne noć. Cijeli je životni ciklus stavljen u ta 24 sata, a kao što mi imamo različito vrijeme kad dolazimo i odlazimo s ovoga svijeta, tako je na različitim dijelovima svijeta u različito vrijeme dan i noć. Znanost nam je donijela mnogo toga, kao i dogovori među zemljama – počeli smo shvaćati godišnja doba, mjeriti vrijeme, shvaćati da smo svi toliko različiti, a zapravo jednaki.

Ujedinjeni u različitosti. Dok se jedan život gasi, drugi se rađa. Dok se jedan dan »gasi« na jednom dijelu svijeta, na drugom je tek počeo. Novi život na Zemlji rađa se početkom proljeća, sve počinje cvasti, a novi se život rađa i nakon svake naše ispovijedi. Isus je svojom smrću nama podario život, a tako se i nakon naše smrti rađa novi život – onaj vječni.

Astronomski i geometeorološki početak proljeća

Kalendarska godišnja doba definiraju se kao astronomska godišnja doba, koja ovise o međusobnom položaju zemlje i sunca. Astronomi izračunavaju početak godišnjih doba pomoću efemerida – to jest astronomskom tablicom kojom se računaju položaji nebeskih tijela u odnosu na zemlju tijekom određenoga razdoblja. Prema tome, proljeće je godišnje doba koje se javlja upravo između zime i ljeta.

Početak proljeća u sjevernom umjerenom pojasu astronomski je trenutak pojave sunca u proljetnoj točki, odnosno kada je duljina dana točno jednaka duljini noći. Taj dan se naziva ravnodnevicom ili ekvinocijem, a najčešće pada na dan 21. ožujka. Tijekom proljeća sunčeve zrake okomito obasjavaju zemljinu površinu. Na južnoj polutki proljeće traje za vrijeme jeseni na sjevernoj polutki, a kraće je tri dana i 1 sat od proljeća na sjevernoj polutki, koje traje 92 dana i 20 sati. Razlika u trajanju proljeća posljedica je eliptičnosti zemlje, ali i različite brzine gibanja zemlje oko Sunca.

Proljeće završava ljetnim suncostajem ili solsticijem, odnosno najdužim danom u godini, oko 22. lipnja, ovisno o prijestupnim godinama. Naime, u meteorologiji se godišnja doba mogu definirati i kroz prepoznatljiva klimatska obilježja. S obzirom na to da su statistički najtopliji mjeseci lipanj, srpanj i kolovoz, meteorolozi ističu da prvoga lipnja započinje klimatološko ljeto, a klimatološko proljeće započinje prvoga ožujka i traje do 31. svibnja. Isto tako, meteorolozi statistički obrađuju podatke dobivene mjerenjima i motrenjima na meteorološkim postajama. Oni razlikuju tropske predjele gdje postoje sušno i kišno doba od klimatoloških doba u umjerenim zemljopisnim širinama gdje postoje četiri godišnja doba: proljeće, ljeto, jesen i zima.

Zec i jaja – simboli i ništa više od toga

Ljudi su oduvijek, pa tako i danas, godišnjim dobima pridavali veliku pozornost. Dolazak novoga kalendarskoga vremena donosi i brojne promjene koje se uvelike reflektiraju i na svakodnevni ljudski život. Proljeće nam tako svake godine nagovještava ponovno buđenje prirode pa je to ujedno razdoblje kada ljudi započinju sa svojim radom na poljima, u voćnjacima i na pašnjacima kako bi tijekom kalendarske godine mogli uživati u plodovima svoga rada. Međutim, proljeće je značajno po još nečem. Ono je razdoblje proslave najvećega kršćanskoga blagdana – Isusova uskrsnuća.

Kao i svaki drugi kršćanski blagdan, i Uskrs nastojimo proslaviti određenim simbolima koji nas podsjećaju na Isusovu muku i njegovo uskrsnuće. A onda kao da su »dominantni« simboli Uskrsa postali zec i jaja.

Kao i svaki drugi kršćanski blagdan, i Uskrs nastojimo proslaviti određenim simbolima koji nas podsjećaju na Isusovu muku i njegovo uskrsnuće. A onda kao da su »dominantni« simboli Uskrsa postali zec i jaja. No tradicija te simbolike započela je tek od 13. stoljeća kada su se uskrsna jaja počela bojiti isključivo crvenom bojom kako bi nas podsjećala na krv koju je Krist prolio za sve nas na križu. Jaje, dakako, nosi važnu simboliku. Kao što se pile izlegne iz jajeta i započne novi život, tako je i Krist ustao i izišao iz svoga groba i svima nama darovao vječni život i spasenje. Osim jaja, važan simbol Uskrsa je i zec koji predstavlja plodnost i novi život. Zec, prema nekim izvorima, postao je uskrsni simbol tijekom druge polovice 17. stoljeća, i to na području današnje Njemačke. Mnogi smatraju da simbolika uskrsnoga zeca potječe iz poganskih običaja, točnije iz jedne njemačke legende prema kojoj je zec, iz zahvalnosti prema božici Eostri za spašeni život, odlučio darivati siromašnu dječicu.

Uskrsni su zečići i jaja – kod nas pisanice, stoga način da nas podsjete na novi život koji nam je Krist darovao svojom smrću, a potom i uskrsnućem. Međutim, oni su samo simboli i ništa više od toga. Možda je baš zbog toga vrijeme da se vratimo na razdoblje prije 13. stoljeća kada simboli nisu bili potrebni da bi se iskazala naša pripadnost uskrsnulomu Kristu.

Od proljeća do jeseni života

Čovjekov život satkan je od različitih trenutaka, životnih situacija i uspomena koje ga izgrađuju i formiraju kao osobu. Životni ciklus čovjeka možemo podijeliti i s obzirom na životnu dob, a onda razne dobi usporediti s godišnjim dobima. Tako vrijeme mladosti možemo usporediti s proljećem, a razdoblje starije životne dobi uspoređujemo s jesenju. Simbolika proljeća kao takvoga novo je rađanje i rođenje, nastajanje, buđenje prirode, cvjetanje… Nakon oronulosti i izmučenosti koju je priroda pretrpjela pod teretom zime (kojih je na žalost sve manje) stiže ljepota, čudo koje se »rađa« dolaskom proljeća i njegovih vjesnika koji krase prirodu. Priroda se u proljeću budi i nanovo izgrađuje da bi izrasla u nešto sasvim predivno i lijepo, nešto čemu se čovjek divi jer nam je, kao i sve oko nas, darovao Bog.

Životni ciklus čovjeka možemo podijeliti i s obzirom na životnu dob, a onda razne dobi usporediti s godišnjim dobima. Tako vrijeme mladosti možemo usporediti s proljećem, dok razdoblje starije životne dobi uspoređujemo s jeseni.

Proljetno buđenje i stvaranje upravo doživljavaju i osobe u mladosti kada izgrađuju svoj život i svoju energiju usmjeruju prema drugima i društvu. Razdoblje proljeća još se naziva uzlaznom etapom čovjekova života jer se smatra da tada osoba ima najviše snage i sposobnosti za život. To buđenje i stvaranje nečega novoga koje karakterizira razdoblje proljeća podsjeća na uskrsnuće. Upravo ta ljepota i čudo proljeća podsjeća na čudo Isusova uskrsnuća, na nadu vječnoga života. Iščekivanje proljeća, toga prekrasnoga buđenja, isto je kao i iščekivanje vječnoga života i uživanja s našim Stvoriteljem. Kao što se divimo ljepoti prirode u proljeću, tako se divimo ljepoti uskrsnuća i nade za svakoga od nas ovdje na zemlji.

S druge pak strane razdoblje starosti uspoređujemo s jesenju jer nam je to životno razdoblje životna škola, refleksija o svemu onome što je osoba do sada prošla. Ujedno se jesen života smatra i dobom mudrosti jer je dotada čovjek puno toga prošao i stekao puno životnoga iskustva. Jesen života očituje se i u smanjenim mogućnostima osoba te dobi, ali i njihovu zadovoljstvu zbog prijeđenoga životnoga puta i postignuća. Jesen života kao i samu jesen opisuje i zlatna boja, boja lišća, kao simbol svega prijeđenoga i zavrjeđivanja nagrade (zlata) za postignuto. Iako je jesen tmurniji dio godine koji predstavlja prolaznost, umiranje lišća, ona ipak donosi mnogo plodova i šarenila. Samo je bitno na koji ćemo je način promatrati i doživjeti, a isto je i sa starošću.

Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec

IZVORGlas Koncila br. 13-14/2020.
Prethodni članakZAGREBAČKA UDRUGA »NISMO SAME« Da ne ostanu same
Sljedeći članakUZ ŠIRENJE KORONAVIRUSA Pandemije donose enormne poremećaje