KRŠĆANSKI GLAS JOSIPE RADOSLAVIĆ »Lijepom melodijom i duhovnim pjesmama želim približiti Boga ljudima«

Josipa Radoslavić svoje pjevačko djelovanje njeguje od osnovne škole kada je pjevala u crkvenom zboru
Od rodnoga otoka sunca preko marijanskih redovnika do zagrebačke župe svojega nebeskoga zaštitnika, komunikologinja Josipa Radoslavić u Crkvi je pronašla utočište u vrijeme studija te učila kako biti kršćanski glas u medijima

Mlada pjevačica zbora »Iosephus« u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci Josipa Radoslavić svoje je crkveno djelovanje započela tijekom osnovne škole pjevajući u župnom zboru na svom rodnom Hvaru. Današnji angažman na Trešnjevci započela je 2019. pa uz druge mlade, redovito nedjeljom u 19 sati, pjesmom slavi Boga. Josipa je magistrica komunikologije i prvostupnica sociologije. Također je studentica treće godine ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja. Iako se mnogi čude što i dalje studira, odlučno odgovara da voli učiti i razvijati svoje znanje i vještine. Uz studiranje Josipa malo manje od godine radi u jednom osiguravajućem društvu.

»Ključni« susret

Rođena je 23. svibnja 1997. u Splitu. Njezini roditelji Mirela i Drago upoznali su se na možda ne baš uobičajen način. Naime, Mirela, inače rodom iz Vranjica kraj Solina, bila je davne 1972. godine učenica Klasične gimnazije Natka Nodila. Otac Drago, rođeni otočanin iz Staroga Grada na otoku Hvaru, iste je godine u toj istoj gimnaziji održavao praktične vježbe iz fizike u sklopu kolegija na Pedagoškoj akademiji koju je pohađao. To je bio prvi susret Josipinih roditelja, no onaj »ključni« susret dogodio se u Starom Gradu, gradu u kojem je Josipa živjela i odrasla. Nedvojbeno je to da su obitelj, roditelji, bake i djedovi danas mladu pjevačicu zbora upoznali s vjerom i utkali molitvu i odnos s Bogom u njezin svakodnevni život, ističući kako je upravo to vrijednost i milost, na kojima im je posebno zahvalna.

»Majka mi je usadila pobožnost prema Gospi od Čudotvorne Medaljice, kojoj sam se često utjecala i utječem se tijekom školovanja«

Odrastanje u velikoj obitelji dalo joj je bogatstvo koje i dandanas izdvaja kao dar od Boga jer su članovi obitelji, naglašava, uvijek blizu jedni za druge svojim savjetima, prisutnošću i ljubavlju.

Obitelj Radoslavić čini najstarija kći Antonija, potom Smiljana, sin Domagoj i Josipina sestra blizanka Ivana. Josipa je najmlađa u obitelji, mlađa je čak i od sestre blizanke. Upravo joj je zato želja bila imati mlađega brata ili sestru, a njih je dobila u svom nećaku Dominiku i nećakinjama Mariti, Adrijani i Leni Mariji. Najmlađa nećakinja Lena Marija dijete je koje je rođeno 40 dana prije termina, no danas je zdravo dijete koje se odlično razvija i koje je na Gospu Karmelsku po sakramentu krštenja postalo članom Božje Crkve. Okruženost djecom i utjecaj starije sestre koja je odgojiteljica u vrtiću učinili su svoje pa je Josipa za vrijeme apsolventske godine na Fakultetu hrvatskih studija ujedno bila, drugi put, brucošica, ali sada na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.

Odrastanje u brojnoj obitelji

»Odrastanje u velikoj obitelji okruženoj srećom, obiteljskom ljubavlju i vjerom u Boga učinili su moje djetinjstvo razdobljem kojega se uvijek rado sjećam«, ističe Josipa. »Istaknula bih da mi je upravo vjera usađena od malih nogu, nešto što životnu svakidašnjicu čini ispunjenijom i punom smisla, a za to su zaslužni moji roditelji. Nedjeljni odlazak na misu i slavljenje blagdana u mojoj obitelji nikada nisu bili takvi da smo imali osjećaj da moramo ići u crkvu i ‘odraditi to’ jer, eto, roditelji ili određena okolina od nas to očekuju. Kao i do danas, na nedjeljnu euharistiju gleda se na nešto sveto i duši našoj potrebno, a ne kao puko ispunjavanje neke ‘obveze’, s čime se, nažalost, susrećem u krugovima svojih prijatelja«, svjedoči Josipa.

»Svoje pjevačko djelovanje njegujem još od osnovne škole kada sam pjevala u crkvenom zboru, zatim dvije godine u zboru mladih u župnoj crkvi sv. Stjepana u Starom Gradu. Početkom studija i preseljenjem u Zagreb duhovni sam život nastavila u novoj sredini. S obzirom na to da duhovnoga sadržaja u Zagrebu, hvala Bogu, ne nedostaje, neko sam vrijeme bila redovita u molitvenoj zajednici monfortanaca u zagrebačkom Blatu koji na poseban način štuju Blaženu Djevicu Mariju.

»Odrastanje u velikoj obitelji okruženoj srećom, obiteljskom ljubavlju i vjerom u Boga učinili su moje djetinjstvo razdobljem kojega se uvijek rado sjećam«

Također, volim otići na susret ‘Božje pobjede’. Posebno mjesto u mom srcu ima crkva sv. Josipa na Trešnjevci. Ta mi je crkva draga prije svega zbog posvete mojemu nebeskomu zaštitniku, ali i zbog toga što je upravo ta crkva bila moje utočište za vrijeme prve godine studija i prilagodbe životu u Zagrebu jer doći iz male sredine i odvojiti se od velike obitelji s kojom sam bila dosta povezana, zaista nije bilo lako. Upravo se zato rodila želja da na neki način pridonesem župi pa smo se sestra blizanka Ivana i ja priključile zboru mladih. Često sam sudjelovala na misama, gdje je zbor svojom prekrasnom interpretacijom duhovne glazbe uveličao dojam euharistije. Upravo zato želim i dalje pomoću iskrene i lijepe melodije duhovnih pjesama približiti Boga ljudima. Također, nakon radnoga dana ili vikendom volim navečer otići u dvorište crkve Marije Pomoćnice na Knežiji, gdje zajedno s okupljenim mladima i svećenicima molimo Gospinu krunicu i uz poruku za laku noć od svećenika dobijemo poticaj za daljnje razmišljanje i produbljivanje naše vjere«, kaže Josipa.

U školovanju pomogla – Gospa

Izdvojila je djelovanje katoličkih medija koji svojim poslanjem šire Božju riječ: »Jedan od većih i meni u srcu nekako najdražih projekata u kojima sam sudjelovala jest ‘Progledaj srcem’. Koncert duhovne glazbe koji, rekla bih, liječi. Mnogo ljudi okupljenih oko jednoga Boga. Upravo želeći i svojim radom kao komunikologinja promicati Božju riječ, autentično i snažno, sudjelovala sam na seminaru ‘Kršćanski glas u medijima’ koji su vodili brojni stručnjaci iz kršćanskoga života. Priliku za rad u katoličkom mediju imala sam upravo u Glasu Koncila tako što sam se odazvala na poziv mojega tadašnjega profesora i pisala otprilike tri godine o kršćanskim temama iz perspektive mladih.«

Proces školovanja, koji u naše sugovornice traje već devetnaest godina, bio je ponekad, svjedoči, težak, ali u tome su joj umnogome pomogli njezini roditelji, a osobito majčina pobožnost. »Majka mi je usadila pobožnost prema Gospi od Čudotvorne Medaljice, kojoj sam se često utjecala i utječem se tijekom školovanja, kao i nebeskoj Majci Mariji koja je sve to vodila i zagovarala me kod Boga«, zaključuje.

Poticaj na javno svjedočenje življenja vjere
Vjernike laike u Hrvatskoj opisala bih kroz aspekt i djelovanje mladih u župnim zajednicama i izvan njih. Nadasve prilike koje se mladima pružaju kroz evangelizaciju prisutne su prije svega na njima bliske načine, tj. preko medija koje mladi ljudi prate poput TikToka, Facebooka i Instagrama. Preko tih društvenih mreža mladi utječu na širenje Božje riječi, djela i duha žive Katoličke Crkve u Hrvata. Djelovanje je vjernika laika vidljivo i u inicijativama »Hod za život« i »40 dana za život« gdje mladi svjedoče i šire ljubav primljenu od Gospodina zagovarajući nerođene i njihov život. Ljubav u tim inicijativama hrabri buduće majke te u konačnici dovodi do očuvanja nevinoga ljudskoga života koje kuca pod srcem majki koje, često pod pritiskom okoline i financijskih prilika, pobačaj uzimaju kao opciju. Nadalje, vjernici laici zalaganjem za potrebite i nemoćne djeluju u brojim udrugama poput udruge »Savao« koja pomaže beskućnicima ili Caritasa, gdje se konkretno djelima iskazuje milost i empatija prema onima koji su u danom trenutku slabiji i potrebitiji pomoći. Uz to, djelovanjem u župi mladi su bliže Bogu, primjerice ministranti na oltaru tijekom misa poslužuju svećenike. Spomenula bih ono još važnije, a to je javno svjedočenje življenja vjere u današnjem vremenu prepunu svjetovnih iskušenja. To svima, a upravo nama kršćanima, treba služiti kao poticaj i ohrabrenje da težimo onomu božanskomu i vječnomu.