KRŠĆANSKI POUČAK ABRAHAMA I SARE Živjeti poput »stranaca i pridošlica«

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Foto: Sieger Köder
Mudr 18, 6-9; Heb 11, 1-2. 8-19; Lk 12, 32-48

Noć u kojoj se dogodio pomor egipatskih prvorođenaca, kaže odlomak iz Knjige Mudrosti, bila je unaprijed najavljena izraelskim otcima. Riječ je o praotcima Izraela kojima je, po Svetom pismu, Bog doista najavio da će izbaviti narod iz tuđinskih ruku. Tako je Abrahamu rekao: »Dobro znaj da će tvoji potomci biti stranci u tuđoj zemlji; robovat će i biti tlačeni četiri stotine godina, ali narodu kojem budu služili ja ću suditi.« Postao je to dio Božjih obećanja praotcima, potom i njegovu izabranomu narodu, a time i izvor nade, sigurnosti i pouzdanja. Tako je i narod u Egiptu, prema tom odlomku, s pouzdanjem očekivao Božju zaštitu. Pomorom egipatskih prvorođenaca Bog je kaznio Egipćane zbog njihove prethodne odredbe o ubijanju izraelskih sinova, a proslavio je Izraelce. Usto, on ih je i pozvao k sebi. Na taj su način potomci Abrahama, Izaka i Jakova postali Božji pozvanici, njegov izabrani narod, onaj narod o kojem Knjiga Ponovljenoga zakona kaže: »Ta ti si narod posvećen Gospodinu, Bogu svome; tebe je Gospodin, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod.« Ta teologija izabranja prožima cijeli Stari zavjet, a Izrael će biti odvojen od ostalih naroda svojom vjerom u jedinoga Boga i služenjem tomu Bogu. Tajno prinesene žrtve koje spominje dalje Knjiga Mudrosti pashalni su jaganjci što su ih Izraelci prinijeli u Egiptu. Nazvane su tajnim žrtvama jer su se blagovale po kućama. Na pashalnoj su večeri imali sudjelovati svi Izraelci i nije smjelo biti nikoga tko te večeri ne bi blagovao i slavio Pashu. Bili su, tako, solidarni u proslavi, ali i solidarni u teškoćama i nevoljama koje su ih snalazile. Zajedničko blagovanje Pashe označavalo je jedinstvo izabranoga naroda.

Poruke odgovornima u Crkvi

Isus u evanđeoskom odlomku poučava svoje učenike da se nemaju čega bojati jer Otac im je dao Kraljevstvo, pa im stoga nisu potrebna nikakva propadljiva bogatstva. Tek s takvim životnim stajalištem oni će doista moći bdjeti i biti spremni za Gospodinov dolazak. Isus takav način života opisuje kroz tri slike. Prva je slika slugu koji čekaju gospodara da se vrati sa svadbe. Oni ne znaju kad će gospodar doći, ali su spremni da mu otvore vrata. Nagrada je za takve sluge gozba. Čak sam gospodar uzima ulogu poslužitelja za stolom. Riječ je o slici eshatološke gozbe na koju Krist poziva svoje vjerne sluge. Druga slika govori o kradljivcu koji nastoji prokopati kuću. Valja imati na umu kuće izgrađene od zemlje, koje se lako prokopa, te nema neke sigurne zaštite od lopova. Ipak, kad bi domaćin znao kada će lopov doći, bio bi spreman. Isus poziva svoje učenike da uvijek budu tako spremni, jer ne mogu znati kad će biti njegov drugi dolazak. Za treću sliku povod daje Petrovo pitanje, a Isus odgovara prispodobom o vjernom i razumnom upravitelju, koji je zapravo slika Petra – upravitelja Crkve, ali i slika svih koji u Crkvi imaju neku odgovornost. Uz veću odgovornost veća je i potreba da Kristov učenik bude budan i vjerno vrši volju svoga Gospodina, jer »kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati«.

Samo bijedna kopija nebeskoga Grada

I odlomak iz Poslanice Hebrejima ponovno iščitava događaje iz povijesti spasenja. Središnja je tema toga teksta vjera. Kršćanska vjera čini kršćanina dionikom onoga u što vjeruje. Ono čemu se on nada već je na neki način prisutno u njegovu životu te on može doista biti uvjeren u »zbiljnosti kojih ne vidimo«. Poslanica nastavlja prikazujući primjere vjere u praotaca jer upravo zbog takve vjere »stari primiše svjedočanstvo«. Za to su čitanje izabrani primjeri Abrahama i Sare.

Abraham kreće na put iz rodnoga kraja da bi primio baštinu koju nikad nije vidio. Ono što ga je pokrenulo bila je vjera i ona ga je dovela do obećane zemlje, gdje je međutim živio pod šatorima, kao pridošlica i prolaznik, »jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog«. U židovskoj tradiciji sve velike zemaljske stvari imaju svoj uzor u nebesima. Tako je Mojsije na Sinaju vidio nebeski Zakon i napravo kopiju koja je imala služiti narodu, vidio je i nebeski hram po kojem je izgrađen onaj zemaljski u Jeruzalemu. Na isti način zemaljski je Jeruzalem samo bijedna kopija nebeskoga Grada, a sve ove nebeske stvarnosti načinio je sam Bog. Pisac Poslanice Hebrejima tako zamišlja da je već Abraham očekivao nebesku proslavu.

Vjera u buduće proslave

Abrahamova pak žena Sara u starosti je povjerovala da po Božjem obećanju može imati potomstvo. Svojom je vjerom sudjelovala u ostvarenju toga obećanja. Ipak, ispunjenja onoga pravoga obećanja Abraham i Sara nisu doživjeli, nego su ga samo mogli naslutiti. Njihov način života, poput »stranaca i pridošlica«, uzor je kršćanima jer je njihova domovina na nebesima. Bog prihvaća takve vjernike koji sve očekuju samo od buduće proslave i takvima je pripravio nebeski Jeruzalem. U trećem koraku opet dolazi Abraham koji prihvaća Božji nalog i kad treba žrtvovati svoga jedinoga sina Izaka. Nije to činio iz slijepe poslušnosti, nego iz vjere, jer mu je bilo obećano da će po Izaku imati brojno potomstvo. Pisac Poslanice čak vidi i Abrahamovu vjeru u uskrsnuće. Primjer Abrahama i Sare služi kršćanima da sva svoja očekivanja stave u Boga koji im je obećao život vječni.

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2019.
Prethodni članakPISMO PAPE FRANJE »HODOČASNIČKOMU BOŽJEMU NARODU U NJEMAČKOJ« (3) Ponovno zapaliti prvu ljubav
Sljedeći članakPOVJESNIČAR DDR. MILJENKO BREKALO O STUDENTSKOJ PERCEPCIJI DOMOVINSKOGA RATA Obrambeni Domovinski rat mora se učiti na svim razinama