Među mnogim Slovencima koji su utkali svoj život i rad u hrvatski duh i kulturu nalazi se i Janko Barlé. Rođen je 12. ožujka 1869. u Budanju (Budancima) na Notranjskem (Julijska Krajina) u Sloveniji. Nakon niže gimnazije u Novom Mestu te više gimnazije u Karlovcu i Zagrebu 1886. ušao je u nadbiskupijsko sjemenište u Zagrebu, gdje je po završetku bogoslovije 1892. zaređen za svećenika. Služio je kao kapelan u Garešnici i kao školski kateheta u Zagrebu, zatim kao tajnik i ravnatelj nadbiskupske kancelarije, a 1916. postao je kanonikom.
Zamašan je i mnogostran bio Barléov kulturni i karitativni rad. Bio je on suosnivačem Družbe »Braća hrvatskoga zmaja«, urednikom Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima, predsjednikom Cecilijina društva, članom HAZU-a, potpredsjednikom Hrvatskoga glazbenoga zavoda i Hrvatskoga tipografskoga pjevačkoga društva »Sloge« te Društva za namještanje i podupiranje gluhonijemih učenika.
Literarne i stručne radove Barlé je objavljivao u brojnim časopisima, najviše u »Sv. Ceciliji«, koju je uređivao od 1914. do 1941., a objavio je i više knjiga i separata. Prvak cecilijanskoga pokreta u nas, s Franjom Duganom st. i drugima mnogo je pridonio uređenju liturgijskoga pjevanja i repertoara u skladu s naputcima Pija X., čuvajući nacionalne posebnosti našega crkvenoga pjevanja, a bio je i višegodišnjim koralistom u zagrebačkoj stolnici.
Uz glazbu Barléova je ljubav bila botanika. »Uvijek nosi svoju bilježnicu, u koju bilježi svoja opažanja«, prisjećao ga se Kamilo Dočkal. Zapisivao je latinska i narodna imena bilja koje je pronalazio za svojih šetnja planinama i dolinama i čuvao u herbarijima, a rado je svaki dan posjećivao tržnicu Dolac da bi razgovarao s »kumicama« o bilju i njegovu uzgoju. Radom »Prinosi slovenskim nazivima bilja« 1936. – 1937. dao je vrijedan doprinos poznavanju slovenskoga bilinskoga nazivlja.
Čovjek koji je poput mosta povezao Slovence i Hrvate, predstavljajuću kulturno blago jednih drugima, umro je u Zagrebu 18. veljače 1941. (L)
