Oko se divi ljepoti bjeline snijega i duh se zanosi praminjanjem njegovim. (Sir 43, 18)
Doista zadivljuje da se, dok ljudski duh kroz povijest podliježe ovećim mijenama, ljudsko tijelo mijenja jedva u čemu. Ono i danas žudi i kuša što i tisućama godina ranije: okom bistrinu, uhom tišinu, nosom svježinu, kožom čistinu – a jezikom, pak, užinu. Jednako zadivljuje baš to da, dok su druga osjetila mahom spokojna u manjku, spokoj jeziku pruža tek sitost. I makar su svi osjeti jači od okusa, na duh se najviše odražava upravo ta sklonost jezika. Najjasnije o tom svjedoči ono tako posvudašnje, a tako sadašnje obećanje: nahraniti sva osjetila. Ljudski je jezik spokoj sveo na sitost i u jeziku samom.
Dok se jezik siti, on svejednako i tvori riječi: naglas ili mučke, piskutavo ili brujavo, brzopleto ili pomnjivo. S raznolikošću te tvorbe mogu se usporediti možda tek oborine koje se zimi spuštaju na tlo: snijeg i grad, žest i krupa, mraz i inje. I možda je baš to povod da u Pismu snijeg često predstavlja Božju riječ. Ma kakav bio povod, nakana je očita. Prozračnost snijega čuva usjeve; njegova prozirnost odsijeva sunce. Sitnoća pahulja svečanost je za oko; zatišje zameta blagdan je za uši. U studeni paloga svijeta Božja je riječ snijeg što mu svojim siromaštvom pruža spokoj do konačnoga proljeća.
Marija je po jednoj predaji čudesno stekla naziv Gospe Snježne. No ne opravdava ga tek znakovita bjelina snijega. Marija sa snijegom dijeli i siromaštvo koje rađa divnim spokojem. Ona je laka na djelu, a polagana s riječima; sva razdana drugima, a ipak neznatna. Poput brda prekrivena snijegom koje se od njega više i ne razlikuje, Mariju je to siromaštvo njezina duha zapravo učinilo posve sličnom utjelovljenoj Riječi. Oko joj se zato s pravom divi – i nikad je se ne zasiti.
