Redci koji su izabrani za ovonedjeljno prvo čitanje pripadaju dijelu takozvane knjige Saveza unutar Knjige Izlaska, koji donosi propise o društvenom moralu. Prvi propis odnosi se na pridošlice kojima se ne smije nanositi nepravda, a opravdanje za takav propis nalazi se u položaju Izraelaca koji su također nekoć bili pridošlice. Propisom o udovicama i siročadi Bog za prijestup protiv te dvije skupine nezaštićenih određuje kaznu mačem, to jest smrću. Nanese li tko kakvo zlo udovicama i siročadi, sâm će biti usmrćen kako bi njegova žena i djeca ušli u tu skupinu zapostavljenih i nezaštićenih. Sljedeća odredba odnosi se na posuđivanje novca siromasima. Ono nije zabranjeno, no zabranjeno je nanošenje štete siromasima lihvarenjem velikim kamatama. To je u starini bio vrlo važan propis jer su siromasi često bili prisiljeni prodati članove svoje obitelji, pa čak i same sebe u ropstvo kako bi mogli otplatiti kamate. I propis o ogrtaču odnosi se na siromahe, a traži od čovjeka da vodi računa o temeljnim ljudskim potrebama osobe koja o njemu ovisi. Čovjek se, i to je svrha tih propisa, ne smije ponašati samo u skladu s nekom neosobnom pravednošću, nego mora paziti na životne potrebe i dostojanstvo svake osobe. U konačnici, mora uvijek biti milosrdan. Zbog toga je važna zaključna rečenica odlomka: »Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!« Ako već sam čovjek nije milostiv, Bog će se u svom milosrđu potruditi da oni najzapostavljeniji i najslabiji osjete plodove milosrđa. Čovjek koji je milostiv u svem svom životu, oponaša Božji način postupanja s ljudima. Na taj se način on posvećuje i Bogu služi. Izraelci koji su ušli u obećanu zemlju svojim su moralno ispravnim postupanjem prema najslabijima trebali posvetiti i samu darovanu im zemlju.
U odlomku koji neposredno prethodi evanđeoskom tekstu Isus je »ušutkao saduceje« koji nisu vjerovali u uskrsnuće.
Sada mu se farizeji obraćaju s pitanjem želeći znati »koja je zapovijed najveća u Zakonu«. To je pitanje smjeralo na to da Isusa uvuče u beskrajne rasprave kakve su se tada vodile među židovskim učiteljima. Većinsko je mišljenje bilo da nije moguće izdvojiti jednu zapovijed koja bi bila najvažnija, nego da su sve jednako važne, što je pak dovelo do želje da ih se sve do u tančine obdržava. Takvo obdržavanje slova, a ne duha Zakona, često je dovodilo do neljudskoga ponašanja u odnosu na bližnje i svojevrsnoga trgovačkoga, gotovo magijskoga odnosa prema Bogu. Isus ipak izdvaja dvije zapovijedi. Prva je preuzeta iz Ponovljenoga zakona, iz onoga njegova dijela koji Židovi svakoga dana ponavljaju u svojim molitvama te je i njihova ispovijest vjere u jedinoga Boga, a započinje riječima: »Čuj, Izraele, Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan!« Druga zapovijed preuzeta je iz Levitskoga zakonika, a odnosi se na ljubav prema bližnjemu. I dok se u Levitskom zakoniku ona odnosi samo na pripadnike izraelskoga naroda, iz konteksta čitavoga Isusova djelovanja ona je ovdje primijenjena na sve ljude. Umjesto obdržavanja svake i najmanje pojedinosti Zakona, vjernik mora ljubiti Boga i ljubiti bližnjega. Bude li tako živio, bit će pažljiv i na duh svih ostalih Zakona i Proroka.
Pavao je već prethodno podsjetio solunske kršćane da je po njemu evanđelje došlo ne samo u riječi, »nego i u snazi, u Duhu Svetom i mnogostrukoj punini«. Ta se snaga, Duh Sveti i punina, očito mogla vidjeti u Pavlovu načinu života i djelovanja, jer sada kaže da su Solunjani postali njegovi »nasljedovatelji«, ali i Gospodinovi. Doista, navjestitelj Riječi mora nasljedovati Krista, kako bi i oni koji ga slušaju, nasljedujući njega, počeli slijediti Krista. To se nasljedovanje prepoznaje u prigrljivanju Riječi s radošću Duha Svetoga, unatoč nevoljama i teškoćama. Na taj su način i solunski kršćani postali uzor svim ostalim vjernicima koji sada mogu njih nasljedovati. Pavao posebno navodi utjecaj što ih je primjer Solunjana i njihove vjere imao na vjernike u ostatku Makedonije, gdje se nalazio Solun, ali i u Ahaji, čije je središte bio Korint, odakle im je Pavao pisao. Apostol osobito ističe važnost toga primjera kršćanskoga života koji postaje važniji i od riječi naviještanja i propovijedanja. Toliko je čudesno bilo djelovanje Božje riječi u Solunu, obraćenje Solunjana od njihova poganskoga načina života i njihovo služenje »Bogu živomu i istinskomu«, da se prepričavalo i u drugim krajevima te Pavao nije trebao o tome posebno izvješćivati. Takav pak život obraćenja i služenja Bogu sav je usmjeren prema drugomu dolasku »Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa«. Apostol zapravo izriče sadržaj svojega propovijedanja evanđelja među poganima: obraćenje na vjeru u jedinoga Boga i snažan naglasak na dolazak uskrsloga Gospodina, što prati Pavlovu kristološku misao. Tada će Krist predati »kraljevstvo Bogu i Otcu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu«, to jest sve što se protivi Božjemu kraljevstvu, a »kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt«. Takvo iščekivanje daje snagu i nadu za kršćanski život u nevoljama ovoga svijeta, u čemu su Solunjani služili kao primjer.
