LATINSKI JERUZALEMSKI PATRIJARH PIERBATTISTA PIZZABALLA GOVORI O SVETOJ ZEMLJI, BOŽIĆU U KORONAKRIZI I BOŽIĆNOJ PORUCI ZA CIJELI SVIJET Božić nas podsjeća da smo djeca svjetlosti, da pripadamo svijetu života

Foto: AMMAR AWAD/REUTERS/PIXSELL | Jeruzalemski latinski patrijarh Pierbattista pizzaballa
Krist jest knez mira te nam je ostavio zapovijed da jedni druge ljubimo i jedni s drugima živimo u miru. Mi je moramo ostvariti, ne on.

Božić je vrijeme kad se misli kršćana diljem svijeta spontano okreću jednoj točki na zemaljskoj kugli, Betlehemu judejskomu, Svetoj Zemlji. U dvostrukom su raspoloženju tamošnji kršćani dočekali ovaj Božić. S jedne ih strane, možda kao nikoga drugoga, pogađa koronakriza, a s druge se, posebno rimokatolici, raduju novomu pastiru Crkve. Naime, 4. je prosinca ustoličen novi latinski (rimokatolički) jeruzalemski patrijarh, nadbiskup Pierbattista Pizzaballa. Unatoč pripremama za ustoličenje, nadbiskup Pizzaballa spremno se odazvao zamolbi Glasa Koncila da svoje poglede iz Svete Zemlje podijeli s čitateljima u božićnom dvobroju. Jasno, zasluge pripadaju i suvremenim tehnologijama koje su to omogućile.

Vaša Blaženosti, možete li nam ukratko predstaviti Jeruzalemski latinski patrijarhat te što znači biti patrijarh? Ili, želimo li pitanju dati božićni ton, može li se reći da ste Vi najviši predstavnik latinske, tj. Rimokatoličke Crkve na mjestima gdje je rođen i kojima je kročio naš Spasitelj?

Da, ovo što ste rekli je točno. Patrijarh je najviša razina crkvene vlasti Rimokatoličke Crkve ovdje u Svetoj Zemlji. Latinski patrijarhat je biskupija, posebna biskupija koja pokriva četiri različite zemlje: Jordan, Izrael, Palestinu i Cipar. Zadaća patrijarha ista je kao i zadaća biskupa u bilo kojoj drugoj biskupiji, ali osim strogo vjerskoga života istodobno koordinira djelovanje Crkve i njezinih ustanova na društvenoj, pa u širem smislu i političkoj razini.

Možete li reći riječ-dvije o tome kako vjernici u Svetoj Zemlji inače slave Božić, a kako će slavljenje izgledati ove godine?

Općenito je, na široj društvenoj razini, Božić najveća svečanost za kršćane u Svetoj Zemlji, a Betlehem se napuni ne samo hodočasnicima iz cijeloga svijeta, nego i domaćim vjernicima iz svih zemalja našega patrijarhata. Uistinu je riječ o trenutku susreta čitave zajednice, sa svečanim ulaskom patrijarha u Betlehem s brojnim slavljima i izvan crkvenoga prostora. Božić je, ukratko, prigoda kad iskazujemo svoju kršćansku prisutnost i svoj kršćanski značaj.

Ove će godine, nažalost, zbog pandemije sve biti drugačije, mnogo skromnije. Prije svega, nema hodočasnika. Granice su zatvorene i nitko izvana ne će ući. No i unutar Izraela i Palestine ima mnogo restrikcija. Još se ne može točno reći koliko će osoba biti pripušteno slavlju, a vjerojatno ne će biti političkih predstavnika. Sigurno ćemo, što se tiče slavlja, učiniti sve kao i prije, no s obzirom na broj vjernika u vrlo reduciranu obliku.

Svaka kršćanska tradicija, što je prirodno, želi biti prisutna u zemlji u kojoj se Krist rodio i u kojoj je djelovao, želi na neki način »svoj« komadić Svete Zemlje. I svaka ljubomorno čuva kroz povijest stečena prava. Odražava li se to na proslavu Božića?
Razdoblje iza nas, uključujući i ovogodišnje došašće, obilježio je strah, nesigurnost, neizvjesnost, nejasnoća, nedostatak usmjerenja. Božić nam pak daje sigurnost iz koje dolazi usmjerenje. Sigurnost – jer se Krist rodio usprkos težini onoga vremena i konfuznosti onoga ozračja. Sigurnost – jer je i dalje prisutan u današnjoj konfuznosti, on, Emanuel, »s nama Bog«.

Budući da imamo dva kalendara, gregorijanski i julijanski, nema preklapanja. Mi katolici slavimo Božić po gregorijanskom kalendaru, a pravoslavne Crkve gotovo dva tjedna kasnije. Što se tiče samih slavlja, dva se obreda jako razlikuju, premda su unutarnje dinamike tih obreda, budući da je riječ o kršćanskim slavljima, naravno slične. Sličan je i početak slavlja, tj. i pravoslavna proslava Božića u Betlehemu započinje svečanim ulaskom grčkoga pravoslavnoga patrijarha u grad.

Armenci imaju svoj datum i svoj način…

Armenci slijede vrlo staru kršćansku tradiciju, koja je u početku bila i naša, tj. nemaju Božića, nego slave svetkovinu Bogojavljenja kao jedinstveno slavlje u koje, uz Bogojavljenje, uključuju i element rođenja Gospodnjega i element krštenja na Jordanu.

Može li se reći da kršćanska zajednica u Svetoj Zemlji, ne samo na simboličkoj, nego i dubljoj teološkoj razini, predstavlja Krista rođenoga u Betlehemu, i u smislu onih evanđeoskih riječi koje imaju i svoju žalosnu notu, ali su ipak donijele neizmjerne radosti milijardama ljudi tijekom povijesti, po svem svijetu: »I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.«

Krist se i danas rađa u Crkvi, u kršćanskoj zajednici, i donosi joj radost. Vrijedi to i za ovdašnju Crkvu, za kršćansku zajednicu u Svetoj Zemlji: i u njoj se Krist rađa, ne samo po sakramentima, nego i u životu vjernika i zajednice. Po tome ona nije različita od drugih mjesnih Crkava odnosno od univerzalne Crkve. Ipak, ovdašnja Crkva ima nešto jedinstveno. Netom spomenuto teološko mjesto utjelovljenja Sina Božjega ovdje se poklapa s povijesnim i geografskim mjestom Kristova rođenja. Crkva koja ovdje živi čuvarica je spomena na povijesno prebivanje Krista među nama ljudima.

Dobrim je dijelom točno i ono na što aludirate spominjući evanđeoski izvještaj o Isusovu rođenju. Mnoge se naše obitelji osjećaju kao da za njih nema mjesta, a kao kršćanskoj zajednici nije nam uvijek lako naći prostora i načina da se izrazimo. Često i mi sasvim konkretno proživljavamo ono što je proživljavao Krist došavši na ovaj svijet.

Kad smo već kod problema, plaše li i Vas posljedice pandemije, odnosno mjere koje bi je trebale suzbiti?

Da, silno sam zabrinut jer zbog izostanka hodočasnika imamo stotine obitelji koje od ožujka više ne rade, što znači da nemaju nikakvih primanja, da crpe zalihe, zadužuju se i slično. Nije prvi put da se susrećemo s teškoćama. No sve su te teškoće do sada imale svoju jasnu pozadinu i znali smo da će prije ili kasnije završiti. No ova je pandemija dovela do zbunjenosti, u smislu da ne dopušta nikakvo pouzdano planiranje. To straši naše obitelji mnogo više od svih dosadašnjih nedaća. Za sada je egzodus nemoguć jer su granice zatvorene. No bojim se da će, čim se otvore granice, doći do masovnoga iseljavanja jer mnogima je teško vjerovati u oporavak o okruženju koje je već samo po sebi složeno.

Koliko zapravo u Svetoj Zemlji ima kršćana?

Kršćani, dakle svi kršćani, katolici i nekatolici, u Izraelu i Palestini čine jedan posto ukupne populacije. Već nas je po sebi malo.

Godine 2005. gostovali ste u intervjuu Glasa Koncila kao franjevački kustod u Svetoj Zemlji. Tada je kršćana u Svetoj Zemlji bilo oko 1,8 posto. Vrlo velika promjena na štetu kršćana, u samo petnaest godina…

Dva su razloga. Prvi je to što Židovi i muslimani imaju brži rast, tj. imaju više djece. Kršćani imaju manje djece, a k tomu i emigriraju. Zbog toga je udio kršćana sve manji.

Dopustite malo ironije. Kršćani u Svetoj Zemlji ipak nešto uče od Europe, imati malo djece…

Da, nažalost. Kriva je Europa (smije se).

Još malo ironije, ovaj put povijesno-teološke: Isus Krist rodio se u židovskoj obitelji; bio je Židov – i to, po načelu utjelovljenja, zauvijek jest, kao što je u jednoj prigodi naglasio sv. Ivan Pavao II. S druge strane velika većina Kristovih učenika u Svetoj Zemlji danas ne samo da pripada drugim narodima, nego su odnosi tih naroda i Države Izraela prožeti nasiljem, ratovima, u najmanju ruku trajnom napetošću. Kako u takvim prilikama govoriti o Kristu kao »knezu mira«?

Što se tiče prvoga dijela pitanja, riječ je o tajni koju ni sv. Pavao nije umio posve riješiti. Živimo u iščekivanju, u iščekivanju potpune objave sinova Božjih. Ništa ne možemo nametati, nego iščekujemo trenutak u kojem će Krist biti sve u svima. A dok iščekujemo, nalazimo se u svojevrsnoj napetosti, u unutarnjem proturječju: narod koji je, da se tako izrazim, rodio Sina Božjega cijelomu svijetu, takvim ga ne priznaje. Ne možemo to, kao što rekoh, objasniti, nego živimo u tom proturječju iščekujući eshaton, trenutak u kojem će nam se Bog u potpunosti očitovati.

Što se pak mira tiče, Krist jest knez mira te nam je ostavio zapovijed da jedni druge ljubimo i jedni s drugima živimo u miru. Mi je moramo ostvariti, ne on. Krist je put, a mi njime moramo ići gradeći cjelovite, čiste odnose. Nažalost, ne smijemo se zavaravati. Kao što je na djelu milost, istodobno je na djelu i grijeh. To što je upravo ovdje, u Svetoj Zemlji, teško postići mir, znak je da u svijetu djeluje knez ovoga svijeta, đavao. Zadaća je nas, djece Božje, biti uistinu sinovima i kćerima svjetlosti među ljudima i narodima.

Kako se kršćanski vjernici i zajednice konkretno snalaze u toj ulozi?

Mogu reći da kršćanska prisutnost u Svetoj Zemlji nije konfliktna. Mi nismo dio sukoba niti ga stvaramo. Može ovdje ili ondje doći do kakva incidenta, ili se pojave problemi. Kad različiti ljudi žive jedni pokraj drugih, to je neizbježno. No općenito mogu s ponosom reći da nismo konfliktni. Naše su škole i bolnice mjesta za sve, mjesta povezivanja, a ne podjele. Naravno, uvijek se može učiniti više, kako načinom na koji govorimo tako i načinom na koji gradimo odnose. No ako nismo savršeni, nismo ni tvorci podjela.

Spomenuli ste škole, po kojima je Jeruzalemski latinski patrijarhat upravo prepoznatljiv. Pogađa li vas i u tom pogledu koronakriza?

Naravno, imamo silnih teškoća. Škole su malo otvorene, malo zatvorene, odredbe se neprestano mijenjaju. Tako je u svim školama, ne samo našim. No kod nas, ako djeca ne dolaze u školu, roditelji ne plaćaju svoj doprinos. Plaće djelatnicima moramo svejedno isplatiti pa nam ova situacija stvara dodatne financijske teškoće. Takvo stanje traje već mjesecima, od veljače, no ako se znatno produlji, stvorit će nam silne probleme u sljedećim godinama.

Što poručuje sv. Nikola Tavelić, mučenik Svete Zemlje?
U homiliji na misi njegove kanonizacije papa Pavao VI. podsjetio je na odlomak iz nepotvrđenoga franjevačkoga Pravila (»Regula non bullata«), u kojem sv. Franjo govori o dva načina djelovanja među »nevjernicima«, pod čime se mislilo na muslimane. Prvi je način ići među njih i biti »pokoran svakomu ljudskomu stvorenju radi Boga«, tj. pozvao ih je da se »priznaju kao kršćani«, da na taj način svjedoče, ali da izrijekom ne propovijedaju Krista. No »drugi je način da, kad vide kako se to Bogu mili, navješćuju riječ Božju, da povjeruju u Boga Otca svemogućega i Sina i Duha Svetoga«. Ovo drugo je iskustvo sv. Nikole Tavelića. Svakako je to vrlo daleko od naše današnje osjetljivosti, danas se više »tako ne radi«, treba gajiti poštovanje prema drugima. No ni franjevci, sv. Nikola i drugovi, nisu odmah počeli izravno propovijedati. Živjeli su ovdje upravo »pokorni svakomu ljudskomu stvorenju«. U jednom su trenutku međutim, kad ih je Duh nadahnuo, otvoreno navijestili da je Krist Gospodin. Mislim da ni mi danas ne smijemo, zbog dijaloga koji je svakako potreban, zaboraviti da je prva zadaća Crkve naviještati Isusa Krista kao Spasitelja svijeta.
Možete li računati na kakvu pomoć države?

U Izraelu da, ali u Palestini i Jordanu ne. Nema sredstava.

Vjerujete li da je odluka pape Franje da Vas, nakon svojevrsne prijelazne faze dok ste bili apostolski administrator Patrijarhata, imenuje patrijarhom bila vezana željom za promicanjem mira i pomirenja?

Trebali biste njega pitati, ne mene (smije se). Eto, možemo reći da poznajemo papu Bergoglia i znamo koja su mu pitanja na srcu: mir, dijalog, odnosi. Sigurno su mu u ovom podijeljenom okružju te vrjednote posebno na srcu. Što se moje osobe tiče, tu sam već 30 godina i uistinu mogu reći da poznajem stvarnost, a s druge sam strane možda manje opterećen u ophođenju s različitim stranama. No svaki izbor uz prednosti ima i svoje nedostatke. Rekao bih da je s mojom osobom izabran kontinuitet.

Zanimljivo je da Vam je jedno vrijeme u Vašemu služenju bila povjerena skrb za zajednice katolika Židova. Doživljavaju li oni Božić na neki poseban način budući da je Krist ponikao upravo iz njihove nacionalne i religijske tradicije?

Riječ je o malenim zajednicama koje ne dižu veliku prašinu. Božić slave kao i svi drugi kršćani, naravno puno »trjeznije« kad je riječ o izvanjskoj pojavnosti, bez zapadnih tradicija. Slavlje je više vezano uz crkvenu zajednicu i uz liturgijsko ozračje. Veza sa Starim zavjetom, koju oni naravno puno dublje osjećaju – prirodno u Kristu vide ispunjenje obećanja dano njihovim otcima – više dolazi do izražaja na Uskrs nego na Božić. Božić je tipično kršćanski blagdan te u židovstvu nema blagdana ili sadržaja vjere koji bi mu bio pravi pandan. S Pashom je drugačije: u Kristovoj pashi izravno vide ispunjenje židovske pashe.

Kako kao Europljanin s jeruzalemskom perspektivom gledate na Europu kao društvenu i političku, a onda i kao crkvenu stvarnost? Može li, primjerice, Crkva u Svetoj Zemlji od europskih Crkava očekivati izraženiju solidarnost s obzirom na sve probleme od kojih ste neke i sada spomenuli? Božić je, naime, vrijeme kad se misli, ili barem primisli vjernika okreću prema Svetoj Zemlji…

Ne znam može li se govoriti o Europi kao političkoj zajednici u pravom smislu riječi. Možda u gospodarskom smislu da, ali u političkom smislu nema stvarno ujedinjene Europe. Pojedine zemlje, posebno one snažnije, a sada nakon izlaska iz EU-a još više Velika Britanija, u dobroj mjeri vode svoje politike. Zemlje bivšega komunističkoga istoka imaju pak dijametralno suprotna stajališta od zapadnih zemalja o mnogim važnim pitanjima, kako političkim tako i društvenim. U kulturnom smislu postoji sjeverna Europa, južna Europa, istočna Europa… ukratko postoji više »Europa«. Kulturno-povijesna pozadina utječe pak na politička opredjeljenja. Osim toga, gledano iz Jeruzalema, Europa je kao entitet snažno usredotočena na svoje probleme. Barem je takav moj osobni dojam.

Silno sam zabrinut jer zbog izostanka hodočasnika imamo stotine obitelji koje od ožujka više ne rade… Bojim se da će, čim se otvore granice, doći do masovnoga iseljavanja.

Što se tiče Crkve, stanje je, ako si mogu dopustiti tako reći, vrlo slično. Pandemija je očitima učinila epohalne promjene – možda su se one i prije vidjele, ali ne tako očito – koje su se dogodile u kršćanskoj Europi. Crkvene su zajednice postale krhkije, manje, k tomu i oslabljene mnogim različitim strujama. I one su usredotočene na svoje probleme, kao što je nedostatak svećeničkih i redovničkih zvanja, pad broja vjernika, ekonomski problemi, mladež koja se udaljava… Potrebno je, po mojemu mišljenju, više zajedništva, više usredotočenosti na život kojega još uvijek ima.

Tu onda dolazi i pozornost prema vani, prema drugima, pa i prema drugim mjesnim Crkvama. Istina jest da je Crkva u Europi sada s pravom zabrinuta zbog ograničenja liturgije, zbog nagloga pada broja vjernika koji dolaze na mise i pitanja hoće li se ikada svi vratiti… No smatram da je jednako tako važno uzdići pogled i vidjeti druge. I to ne samo radi drugih, nego i radi samih sebe. Kad se uspije uzdići pogled, počinje se vraćati život. Jer ako čovjek ili zajednica gledaju samo u sebe, na kraju potonu. Božić nam daje obilje poticaja da se uzdignemo iznad naših problema.

Vjerujemo da će božićna poruka iz kolijevke naše vjere doći do srca naših čitatelja. Možete li, s obzirom na sve rečeno, sažeti ovaj razgovor u završnu poruku?

Razdoblje iza nas, uključujući i ovogodišnje došašće, pratio je strah, nesigurnost, neizvjesnost, nejasnoća, nedostatak usmjerenja. Božić nam pak daje sigurnost iz koje dolazi usmjerenje. Sigurnost – jer se Krist rodio usprkos težini onoga vremena i konfuznosti onoga ozračja. Sigurnost – jer je i dalje prisutan u današnjoj konfuznosti, on, Emanuel, »s nama Bog«. Strah ne će nestati jer smo ljudska bića. No Božić nas poziva, mene osobno i svakoga vjernika, da se podsjetimo da smo djeca svjetlosti, da pripadamo svijetu života.

Biografija – Nadbiskup Pierbattista Pizzaballa rođen je u talijanskom mjestu Cologno al Serio kraj Bergama. Svečane franjevačke zavjete položio je 1989. godine, a 1990. je zaređen za svećenika te je otišao u Svetu Zemlju. Kustod Franjevačke kustodije Sveta Zemlja bio je od 2004. do 2016., kad ga je papa Franjo imenovao apostolskim administratorom Jeruzalemskoga latinskoga patrijarhata. Patrijarhom ga je imenovao 24. listopada ove godine.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2020.
Prethodni članakGLAZBENO-POETSKE MEDITACIJE Vremena ova sad su druga
Sljedeći članakBOŽIĆ U GODINI SV. JOSIPA Josip je ono pravo »čudo« po kojem Bog spašava Isusa i Mariju