PRIREĐUJUĆI I GLEDAJUĆI GLUMLJENE PRIZORE KRISTOVE MUKE Zadajemo li rane živu Kristovu Tijelu?

Žive jaslice imamo prigodu promatrati i ispred zagrebačke katedrale, a uprizorenje Muke ondje nismo vidjeli, zbog čega? Dakle, uprizorenje Kristove muke, danas u Slavoniji, kako to vidite?

U ovo vrijeme u nekoliko se slavonskih župa prvi put u njihovoj dugoj povijesti događa scenski prikaz Kristove muke (glumljen uživo). Kako možemo gledati na takve nove oblike pučke pobožnosti u doba posvemašnje odijeljenosti od naše vjere, pomanjkanja shvaćanja njenoga smisla te življenja suprotno njenim zahtjevima? Ne radi se (glede ove dvojbe) o situaciji koja je prisutna npr. na Filipinima gdje (ako smo dobro razumjeli) tamošnji biskupi upozoravaju vjernike da prizori stvarnoga razapinjanja na križ, puni nasilja, ne vode istinskoj vjeri, tj. da ta vrsta pokore nije mila Gospodinu. Ne radi se dakle (kod ovoga našega pitanja) o nekoj vrsti sablazni zbog nasilja koje se tako očito prikazuje pa bi moglo smetati djeci i slično, kao što neki prigovaraju scenama u filmu »Pasija«, ali se dvojba dakako tiče pravilnoga shvaćanja vjerskoga života.

Izbjegavamo li susret s Raspetim u sadašnjosti?

Naša vjera i nevjera čitljive su po znakovima vremena. Ljudi odlaze iz našega područja, iz naših mjesta, na kraju recimo i tako – iz naših župa. Ne nalaze da je njihov grad, mjesto, župa – mjesto njihova spasa i života. A i mi koji ostajemo – kako živimo? Prečesto pristajemo na ultimatume svijeta kako bismo opstali na ovom životu, zaboravljajući na vjeru, slijepi kod zdravih očiju. Hoćemo li progledati duhovnim očima samo gledajući glumljene prizore Kristove muke? Hoćemo li iz toga pasivnoga stanja promatranja glumljenih scena (glumci dolaze iz drugih područja Hrvatske) i patetičnih primisli o Kristovu stradanju i kako su ga »u ono vrijeme« zločesti ljudi raspeli moći uvidjeti kako danas mi raspinjemo i zadajemo rane živu Kristovu Tijelu? Zastiremo li si tom scenskom zavjesom današnju kalvariju? Krijemo li iza ove kulise središnjega događaja naše vjere nemar spram Emanuelova prisuća u naše doba, u naše »sada«? Izbjegavamo li taj susret s Raspetim u sadašnjosti, odmičući se od njega svojim lijepo glumljenim ulogama? Smirujemo li vlastitu savjest ovakvim manifestacijama i njihovom sjajnom organizacijom, kostimografijom te zadovoljavajućom posjećenošću?

(…) Radujemo se pozivu HBK, naših biskupa, koji u dokumentu »Da vaša radost bude potpuna« apeliraju ponajprije na nas najmanje – obične župljane – da iznova promišljamo i sebe i svoj odnos spram vlastite vjere. Procesije povodom blagdana, pa i razmatranja križnog puta u korizmi jesu naša tradicija koja nas, sigurni smo, potiče u boljem razumijevanju vjere i našega života. Novost koja se pojavila u tom kontekstu jesu i križni putovi mladih (to nisu uprizorenja), koji su i tjelesno vrlo zahtjevni (hodočasničke rute su višekilometarske) te traže angažman i promiču zajedništvo, uz jak poziv na promišljanje vlastita života i tako sigurno donose mnoge plodove. Slično tomu i vrlo korisno za nas jest i hodočašće »Marijanski zavjet za Domovinu« (marijanskizavjet.hr). (…) Biskupi nas pozivaju da čitamo znakove vremena i koristimo se darovima poput evanđeoskoga razlučivanja kako bismo se približili kraljevstvu Gospodinovu.

Ostaju još neka pitanja koja nas potiču na razmišljanje o prikladnosti uprizorenja muke Kristove i pažljivo promišljanje takvih aktivnosti. Ako je za dolazak u župu potrebna suglasnost ordinarija, ne bi li se i za ovakve manifestacije (pogotovo ako se prvi put organiziraju na nekom području) trebalo posavjetovati s biskupom? Zašto je sv. Franjo imao potrebu (milost) uprizoriti betlehemske jaslice, a Kristove je rane na vlastitu tijelu – skrivao, tj. nije mu došla pomisao da uprizori Muku? Žive jaslice imamo prigodu promatrati i ispred zagrebačke katedrale, a uprizorenje Muke ondje nismo vidjeli, zbog čega? Dakle, uprizorenje Kristove muke, danas u Slavoniji, kako to vidite?

Čitatelj

Prenosimo Vaša brojna poticajna pitanja i razmišljanja, koja smo ipak morali prilično skratiti kako bismo dali kratak i jasan odgovor. Da bismo to mogli, doslovno ćemo svim našim čitateljima i Vama prenijeti što o predstavljanju Kristove muke kaže Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u »Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji«, br. 144: »U mnogim zemljama tijekom Velikoga tjedna, a osobito na Veliki petak, izvode se predstave o Kristovoj muci. Često se radi o istinskim ‘svetim skazanjima’, koja se s punim pravom mogu smatrati pobožnom vježbom. Sveta skazanja, naime, imaju svoje korijene u samoj liturgiji.

U mnogim mjestima priprema i izvođenje Kristove muke povjereno je bratovštinama, kojih su članovi preuzeli posebne obveze kršćanskoga života. U tim prikazanjima glumci i gledatelji uvučeni su u istinsko gibanje vjere i pobožnosti.

Neka su od njih – rođena takoreći u redovničkom koru – u procesu progresivne dramatizacije prešla u svetište crkve. U mnogim mjestima priprema i izvođenje Kristove muke povjereno je bratovštinama, kojih su članovi preuzeli posebne obveze kršćanskoga života. U tim prikazanjima glumci i gledatelji uvučeni su u istinsko gibanje vjere i pobožnosti. Žarko se priželjkuje da se sveta skazanja Muke Gospodnje ne udaljuju od te čiste crte iskrena i darovana izražaja pobožnosti, da bi usvojila obilježja vlastita folklornim manifestacijama, koje prizivaju ne toliko religiozni duh koliko zanimanje turista. U povezanosti sa svetim skazanjima vjernicima treba pokazati duboku razliku koja postoji između ‘prikazanja’ koje je oponašanje (mimesis) i ‘liturgijskoga čina’ koji je spomen-čin (anamnesis), tj. otajstvena prisutnost spasenjskoga događaja Muke. Treba odbaciti pokorničku praksu koja dovodi do razapinjanja i pribijanja na križ čavlima.«

Iz ovoga teksta jasne su smjernice kojih bismo se trebali držati svi: i oni koji prikazanje Kristove muke organiziraju (zašto ne i u dogovoru s mjesnim ordinarijem, premda nam se ne čini da je to nužno), kao i oni koji u njoj sudjeluju, bilo kao glumci, bilo kao »publika«, a zapravo: svi vjernici! Jer, svima bi takvo prikazanje trebalo biti na duhovnu korist, i ne samo u korizmeno vrijeme.