Gleda Petar nebo rastvoreno i posudu neku poput velika platna: uleknuta s četiri okrajka, silazi na zemlju. (Dj 10, 11)
Što je koja krjepost čovjeku lakše dokučiva, to mu se ona lakše izopači u manu. Čovjeku je danas osobito lako gajiti promišljenost: blagodati njegova doba omogućuju mu da svaku stvar procijeni, svaku vijest prouči, svaku osobu provjeri. Unatoč tomu, njegova ga promisao rijetko učini pronicljivijim, a nekmoli promućurnijim; od svoga propitivanja on najčešće postane tek svemu protivan. Zaodjenuta opravom od prevelika promišljanja, njegova se volja i ne može nikamo otpraviti, nego se samo vrpolji u premišljanju.
Židovski svećenici i kraljevi zaodijevali su se čvrstim i lakim lanenim platnom, a u proročkim viđenjima ono je odjećom i samih anđela. Najuzvišenija mu je pak namjena bila u hramu, gdje je svetinju nad svetinjama skrivala golema lanena zavjesa koja se razdrla o Isusovoj smrti. No lan nešivene haljine u kojoj se Krist uspeo na Golgotu upozorava i na nerazdvojivost smrti od muke i uskrsnuća. Isus je na posljednjoj večeri učenicima noge otro lanenim ubrusom, a oni su na uskrsno jutro u njegovu grobu pronašli tek lanene povoje.
Petar, prvi među učenicima, u svom je jedinom viđenju ugledao platno prepuno čistih i nečistih životinja. To je platno bilo slikom Crkve u kojoj su iščezle razlike između Židova i pogana. No ono oslikava i najveću Marijinu krjepost – ljubav kojoj se utječu svi grješnici. Zagrlivši pod križem mrtvoga Spasitelja, Marija je nešivenim platnom svoje ljubavi obgrlila i sve za koje je podnio muku – čak i one koji na uskrsnuće ne pomišljaju. Ne premišljajući se od navještenja do uznesenja, naučila je prekrajati zavjese između Boga i čovjeka u posude zajedništva. Čvrsta, a laka, njezina ljubav sve raspreda.
