Ljubica Ćenan blagajnica je župnoga Caritasa u Brestju, u istočnom dijelu Zagreba, u župi Dobroga Pastira. Marljiva je pastoralna suradnica koja je na raspolaganju župi i župniku za sve župne potrebe. I tako otkad je prije tridesetak godina došla u Brestje iz svojega rodnoga livanjskoga kraja. Polazi i vjeronaučne kateheze za odrasle jer se želi izgrađivati i rasti u osobnoj duhovnosti. U svemu je podržavaju suprug i troje djece pa je Ljubica zahvalna na svemu lijepom što u životu ima. A kaže da je toga u obilju.
Ljubica je rođena 15. listopada 1966. u Livnu. Mama joj je bila Mila, djevojački Bandov, iz sela Dola i župe BDM Vidoši blizu Livna. Tata joj bio Tomislav Mišković, iz sela Lopatica, također iz župe Vidoši. Majka joj je bila domaćica, a otac zidar koji se posebno istaknuo u izgradnji crkava. Danas su oboje pokojni, Tomislav je umro prije deset godina, a Mila prije godinu dana. Njih su se dvoje upoznali u župi, Mila je plesala u KUD-u Rudine u Vidošima pa je bilo prilike za susret. Vjenčali su se u župi i smjestili se s Tomislavovim roditeljima. Ondje su živjeli do smrti. Mila je bila kod kuće, rađala je i podizala djecu, a Tomislav je uglavnom radio. Mnoge je godine bio u inozemstvu. Bili su blagoslovljeni s osmero djece koja su uglavnom rađana u rujnu i listopadu jer je Tomislav bio kod kuće za božićne i novogodišnje blagdane. Najprije im je 1950. rođen Marko. On je umro od meningitisa sa 33 godine. Matko je na svijet došao 1953. Završio je studij ekonomije u Rijeci i radi kao službenik u policiji u Livnu. Oženjen je, imaju dvoje djece. Godine 1955. rođen je Srećko. Radio je kao zidar, umro je prije tri godine od tumora, sa suprugom i dvoje djece živio je u rodnom selu Lopaticama u vlastitoj kući. Do njega je kuću izgradio Drago, rođen 1957. Sada je umirovljeni električar, radio je u građevini, ima suprugu i troje djece. Studij strojarstva završio je 1959. godine rođeni Mladen. Prije rata radio je u tvornici oružja u Bugojnu, a poslije u Zagrebu u poduzeću koje se bavilo nadzorom u građevini. Sa suprugom i dvoje djece živi u Zagrebu. Kćeri su najmlađe. Lenka je rođena 1963. Završila je srednju ekonomsku školu i radi u jednom knjigovodstvu. Sa suprugom i troje djece živi u Zagrebu. Ljubica i Ljiljana su blizanke. Ljiljana je domaćica, krojačica po struci, bavila se modnim tekstilom. Sada je kod kuće, uvijek radi nešto kreativno, ima supruga i dvoje djece, a žive u Velikim Kablićima, u župi Ljubunčić blizu Livna. Ljubica je, naglašava, najviše povezana baš sa sestrom blizankom, čuju se svaki dan, premda su i sva ostala braća povezana, čuju se, vide, ističu da ih smrt roditelja nije udaljila.
»Mama nam je bila jako brižna i dobra osoba«, pripovijeda Ljubica. »Bilo nas je puno, ali ona nam je svima nastojala udovoljiti. Nikada joj ništa nije bilo teško napraviti. Po naravi je bila povučena, nije puno govorila, u obitelj je unosila mir. Radila je od jutra do mraka i uvijek smo imali sve što nam je bilo potrebno. Mama se redovito uzdala u Božju providnost i zaista bi uvijek sve dobro ispalo. Tata nam je bio strog i pravedan. I on je radio od jutra do mraka da bismo imali sve za život. Znali smo da sve naše dječje sukobe i trzavice moramo riješiti do njegova dolaska, kod njega se red itekako znao. Otca smo zapravo malo viđali. Radio je u inozemstvu pa je doma dolazio samo za blagdane, a pod starije je dane radio u Livnu, ali opet po cijele dane, pa je dolazio samo prespavati. I kad je bio u mirovini, kao zidara su ga zvali u pomoć. Uvijek se odazivao, svakomu je želio pomoći. Tatina je u obitelji bila zadnja. Iako nam je mama bila odgojiteljica, slušalo se tatu. U kući su s nama bili baka i djed. Baka je bila teške naravi, a djed ugodan, fin, veliki čovjek, veliki vjernik, on nas je i naučio moliti. Baka je bila bog i batina, kako se ono kaže, svi smo je morali slušati. Tata i baka su zapravo bili vrlo slični. Mami sigurno nije bilo lako jer su baka i tata bili teški ljudi, zato je djed uvijek bio uz nju. A naš je djed imao konja, po cijele je dane bio na poljoprivredi, navečer bi dolazio s polja. Umro je kad sam imala šesnaest godina. Za njim sam plakala više nego za roditeljima, jako smo bili povezani. Zvao me ‘moj Marinčić’. Rado me pomazio, sve sam mu mogla reći. Svaku je večer molio krunicu, i baka je, ali djedova je molitva, nakon cjelodnevnoga rada, bila nešto posebno.«
»Lijepo mi je bilo u mojoj velikoj obitelji. Istina je da je seoska sredina znala biti okrutna zato što nas je bilo puno. Na velike se obitelji i tada kao i danas, na žalost, nerijetko posprdno gledalo. No mi smo bili uzorna djeca, završili smo srednje škole ili fakultete, lijepo su nas odgojili i svi smo se u životu dobro snašli. Naučili su nas radu i odgovornosti. Naigrali smo se, ali smo i čuvali ovce, svinje, krave, išli smo po drva u šumu, kupili smo sijeno. Braća su poslije, kao i otac, osim u Hrvatskoj, radila u Njemačkoj, neki i u Švicarskoj. Svi su vrijedni, pošteni, radišni ljudi, na raspolaganju su za svaku pomoć, a sudjelovali su i u Domovinskom ratu. Mi smo Livnjaci ponosni ljudi kojima vjera, obitelj i sve što je hrvatsko puno znači. Sve je to za sve nas u našoj velikoj obitelji bila Božja želja, čemu su sigurno posebno pridonosile djedove molitve. Odgajali su nas u praktičnoj vjeri. Bez obzira na puno obveza i bolesti mama je išla na hodočašća kad su joj svakodnevne obveze dopuštale. Najčešće je išla sv. Ivi u Jajce u Podmilačje, u Vepric u Makarsku i Gospi Sinjskoj u Sinj. I to pješice jer se tako zavjetovala. Nakana je bila dobro obitelji. U našu smo župu Vidoši morali pješačiti šest, sedam kilometara. Bili smo redoviti i na misi i na vjeronauku. Vodili su nas bosanski franjevci. Divni su nam bili, dali su nam dobre temelje. Fra Ćiro Lovrić i p. Buljan ostali su mi u posebnom sjećanju. Oni su nas pripremili za sakramente.«
»Osnovnu sam školu polazila u četiri kilometra udaljeno selo Smričane, u sedmom i osmom razredu išli smo u Vidoše. A to znači da smo se nahodali do mile volje. Redovito sam bila odlična učenica, društvo je bilo dobro. Onda sam u Livnu završila srednju ekonomsku školu. Nije bilo puno izbora pa mi je ekonomska bila jedina opcija. Do Livna nam je sedam, osam kilometara te smo se, srećom, vozili autobusom. Za velikoga se snijega u školu nije išlo, a bilo je snjegova. Kao i velikih vrućina tijekom ljeta. U Livno je putovalo nekoliko nas iz sela, bili smo dobra ekipa. Profesora je bilo dobrih i manje dobrih. Hrvatstvo nije prolazilo, Jugoslavena je bilo do mile volje, pisali smo ćirilicom, učili smo ruski i francuski. Svejedno sam i u srednjoj bila odlična učenica. Kod kuće sam učila i pomagala. Nekih aktivnosti ili izlazaka nije bilo. Imala sam stariju braću koja su bila stroga prema nama mlađim sestrama. Maturirala sam 1985. Željela sam studirati, ali nije bilo mogućnosti, moji me dalje nisu mogli školovati. Posebno me vukao studij hrvatskoga jezika i književnosti, to mi je neostvarena želja. Po maturi sam dvije godine radila na sezonskim poslovima u Brelima i Baškoj Vodi. Bila sam spremačica, prala sam suđe, peglala, dočekivala goste, sve po 16 sati dnevno, od travnja do listopada. Gazda mi je bio jedan Srbin.«
»Godine 1987. došla sam u Zagreb čuvati troje djece, konkretno u Sesvete u Brestje, gdje sam i danas. Taj mi je posao predložio jedan rođak koji je bio u kontaktu s ljudima koji su me zaposlili. Tada sam imala 21 godinu. Roditelji te djece radili su u Njemačkoj, a djeca su im išla u sedmi, peti i treći razred. Bila sam jedna u nizu njihovih babysiterica. Kuhala sam im, čistila, prala, učila s njima, bila sam im na raspolaganju od jutra do sutra, živjela sam s njima. Nije mi bilo lako, trajalo je dvije godine. To sam vrijeme iskoristila za upoznavanje Sesveta, Zagreba, nisam si mogla zamisliti da bih tu zauvijek ostala.
U Domu za psihičke bolesnike na Šestinskom dolu zaposlila sam se 1989. Sestra Lenka tamo je radila od ranije pa me preporučila. Zaposlili su me kao likvidatoricu blagajnicu u računovodstvu. Dobro mi je bilo. Imala sam puno posla, sve se radilo ručno, ali mi je kolektiv bio dobar, i dandanas imam prijateljice otamo. Stanovala sam privatno, bila sam podstanarka, najprije u Gajnicama, pa u Brestju. Tako je bilo punih pet, šest godina. Za godišnji sam išla doma, i vikendom sam bježala doma.
Udala sam se 1996. Suprug mi je Ante Ćenan, rođen u Zagrebu 1967. I njegovi su Livnjaci. Ante je električar, radi u policiji na održavanju. Upoznali smo se u Brestju gdje je on živio, a ja čuvala djecu. Dugo smo bili prijatelji, barem sedam godina. Spontano nam se dogodila ljubav i brak. U Brestju nas je vjenčao župnik Branko Picek u crkvi koja se tada gradila. Smjestili smo se u suprugovoj obiteljskoj kući u kojoj smo danas. Njegovi su rano umrli. Tatu mu nisam upoznala, mamu jesam. Umrla je od tumora 1994. Ante je tada bio u Domovinskom ratu. Njegova se sestra poslije udala i živi u zagrebačkoj Dubravi. A ja sam postala i ostala Brestjanka.«
»Blagoslovljeni smo s troje djece, Nikolom, Anom i Martom. Nikola je rođen 1996. Student je Fakulteta organizacijske informatike u Varaždinu, završio je treću godinu. Aktivan je u župi, bio je animator za mlade, ranije se godinama bavio hrvanjem. Anu smo dobili 1998. Studira kriminalistiku, završila je prvu godinu. Najmlađa Marta stigla nam je 2004. Ona će u osmi razred Osnovne škole Brestje. Svira sintesajzer, glazba ju najviše okupira. Sva su nam djeca dobra, dobro uče, nama roditeljima su na ponos, rado pomažu drugima. Učila sam ih: Besplatno si primio, besplatno daj! Naučili su biti na raspolaganju drugima. Suprug je uvijek bio na raspolaganju za župu, Crkvu, i za pomoć drugima, tako je i danas. Podržavamo se, dobro se slažemo. Suprug voli kuhati, njegova su variva bolja od mojih, dobro sam se udala, a obitelj mi je temelj svega.
Današnja su vremena teška za obitelj, Crkvu i domovinu. Danas su vjernici više nego ikada pozvani biti svjedoci vjere u svojim obiteljima, u župnim zajednicama, na radnom mjestu i svagdje kamo ih Bog šalje. No ne može se biti primjer svojoj djeci, obitelji, radnim kolegama ili župljanima ako vjera i dobrobit cijele župe nisu vjerniku na prvom mjestu. Biti angažiran vjernik laik puno više donosi nego što oduzima.
Od 2005. radim u Centru za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih ‘Vinko Bek’ u Maksimiru. Na poslu mi je dobro, a odgovornost je velika. Vodim blagajnu i priređujem plaće za 130 ljudi. Prije toga sam, a nakon Šestinskoga dola, sedam godina putovala na posao u Desinić u Zagorje u Dom za psihičke bolesnike ‘Bidružica’. Putovala sam gotovo sto kilometara u jednom smjeru. Morala sam jer sam tako pripala nakon porodiljskoga, a vezano uz decentralizaciju domova. Jako mi je bilo teško. U jednom sam smjeru znala putovati i tri i četiri sata. Ujutro sam kretala u pola pet, a doma bih dolazila u sedam ili osam navečer. Djecu su čuvali susjedi, vrtić, pa susjedi. I nakon svojega posla suprug. Moja me Ana neko vrijeme zvala tetom, ne mama, nego teta. Po cijele me dane nije viđala, na kraju me više nije mogla prepoznati. Subotu i nedjelju imala sam slobodno, ali nisam stizala sve oprati, popeglati, počistiti, skuhati, teško je bilo nadoknaditi cijeli radni tjedan. Srećom je suprug kuhao. A onda sam treći put ostala trudna pa sam nakon porodiljskog poslala molbu u Centar ‘Vinko Bek’ i primili su me. Radim od 8 do 16, vozim se sa suprugom, imamo isto radno vrijeme i to nam je super. Djeca su sad već velika, posao mi je u redu, radno vrijeme i udaljenost do posla normalna, zato imam vremena za Crkvu, župu, Caritas, kateheze, za ono što je meni važno.«
»Kada sam tek došla u Zagreb, u Brestje, najprije sam otišla na misu župniku Branku Piceku u dvoranu u kojoj su se tada služile mise. Odmah me primijetio, pozvao me i rekao mi da ću ubuduće zbrajati lemuzinu. To je bilo moje prvo zaduženje, tako je krenulo. Župniku sam uvijek bila na raspolaganju. Zvao me za uređenja, čišćenja, spremanja. I danas pomažem u svemu što je potrebno i to me čini ispunjenom. Na misi ne čitam, ne pjevam, ali služim. Tako je bilo za vrijeme župnika Piceka, tako i posljednjih devet godina za vrijeme župnika Ivana Filipčića. Na misi sam gotovo svaki dan pa uvijek vidim što treba. Pastoralnih je programa tijekom godine puno pa sudjelujem u organizaciji. U Caritasu sam aktivna posljednjih sedam godina, blagajnica sam. Prikupljamo pomoć, dijelimo je, obilazimo ljude u potrebi, nabavljamo ogrjev, nabavljamo bolesničke krevete ne samo za župljane, nego i za ljude izvan župnih granica. Nedavno smo renovirali jednu kuću. Ključan je problem u tome što su naši stari prepušteni sami sebi. Djeca ili ne dolaze ili su u čudnim odnosima s roditeljima, a ni država ne mari. Centri za socijalnu skrb ne mogu pokriti potrebe, pitanje je koliko su detaljno uopće upućeni u situaciju na terenu. Samih i bolesnih u Brestju je jako puno. U Caritasu nas ima desetak koje smo jako aktivne. Bliske smo. Podržavamo se, dogovaramo. Sredstva nabavljamo na razne načine, svojim radom, donacijama župljana, župnik izdvaja iz župne blagajne. Za blagdane imamo radionice, što zaradimo od prodaje podijelimo. Nabavljamo i prikupljamo priloge za maslinove grančice, prodajemo lampaše. Najviše nam novca ode za režije koje ljudi ne mogu platiti i za lijekove. Godišnje prikupimo i podijelimo oko tonu hrane. Odaziv ljudi u Brestju jako je dobar, naši župljani imaju veliko srce. Takav nam je i župnik Filipčić. Prekrasan je čovjek, za potrebe Caritasa ima jako veliko srce. Čini on puno dobra, ali ne želi da se zna. Stislo me srce kada sam nedavno čula da nam odlazi. Nadbiskup ga šalje u drugu župu, a župnik nam objašnjava da će ga zamijeniti drugi dobri župnik, samo mlađi. Molim Boga da nam novi župnik bude jednako dobar kao što je bio stari.«
»Posljednje tri godine idem na kateheze k vlč. Ivanu Valentiću u župu sv. Ivana XXIII. u Dubravu. Suprug je dvije godine išao skupa sa mnom. A ja sam ostala i treću godinu. Okupljamo se svaku nedjelju navečer, jedino ne ljetima. Najprije smo razmatrali Sveto pismo, katekizam, radili smo na sebi, a sada smo dobili zaduženja, imamo dnevne, tjedne i mjesečne zadaće. Dnevna je da ujutro treba pročitati evanđelje, u podne razmatrati, a navečer ispitati savjest. Na tjednoj razini treba otići na misu, a onda i na mjesečnu ispovijed. Jedanput tjedno preporučuje se post, davanje doprinosa za milostinju i potiče se na aktivno uključenje u župni život. Jako sam zadovoljna katehezama, naučila sam razgovarati i svjedočiti, ohrabrila sam se. Vlč. Ivan nam je divan vjeroučitelj, ali i strog, kod njega ne prolaze novotarije, traži se da se mi prilagodimo evanđelju, a ne evanđelje nama. Nema tumačenja kako nama paše. Počela sam jako puno čitati duhovno štivo pa su mi dani baš jako ispunjeni. Televiziju gotovo i ne gledam. Kad mi dođu određeni strahovi, problemi, nemiri, odem u crkvu. Predam Bogu sve i bude mi lakše. Crkva mi je mir i zato u nju idem često. Lijepo je vjerovati, biti dobar čovjek, ali je važno uključiti se, biti aktivan, pomagati u župi. Osobno puno molim za duhovna zvanja i pratim sjemeništarce i bogoslove iz naše župe. Kao volonterka sam se uključila u prikupljanje potpisa za više referenduma jer ne dam da mi se zadire u svetinje. A svetinje su mi obitelj i Crkva pa ne mogu mirno sjediti i čekati rasplet, a da se osobno ne uključim. Aktivnost u župi mi mnogo znači. Raduje me da mogu pomagati, tako učim i svoju djecu. Moram pridonositi, boriti se za nešto. Poštujem tuđe, ali ne želim da mi netko nameće svoje. Vjera mi je na prvom mjestu, onda mi dolazi sve ostalo. Ispuni me, onda od sebe mogu dati nešto i drugima, mogu poučiti, savjetovati, svjedočiti. Vodim se spoznajom da se uz dobru organizaciju i dobru volju sve stigne.«
