Odlomak iz Druge knjige o Samuelu sadrži izabrane retke teksta koji je uvijek bio od iznimne važnosti za židovska mesijanska očekivanja, a onda i za kršćansko kristološko čitanje. Davidov je dvor od cedrovine u Jeruzalemu Bog blagoslovio mirom, ali David želi izgraditi i hram u koji bi smjestio Kovčeg saveza, koji se do tada nalazio pod šatorom. Prva reakcija kraljeva proroka Natana bila je pozitivna, no u noćnom viđenju obraća mu se Bog i određuje da mu David ne treba graditi hrama jer, kao što se to vidi iz redaka koje ovonedjeljna liturgija ispušta, Bog samoga sebe vidi kao nomada koji putuje skupa sa svojim narodom, pa mu je i prikladan šator kao mjesto boravka. On radije počinje govoriti o Davidu, o tome kako ga je izabrao da bude vladar nad njegovim narodom. Bog je cijelo vrijeme pratio Davida u svim njegovim pothvatima, a i ubuduće će biti uz njega, tako da će postati velik.
Nije Bog zaboravio ni svoga naroda, nego odlučuje okončati njegovo lutanje i učvrstiti ga u zemlji koju mu je dao te mu darovati mir. Davida će učiniti velikim i, umjesto da David njemu gradi dom, Bog će izgraditi dom Davidu.
Riječ »dom« (heb. bajt), osim kuće, nastambe, u hebrejskom označava i hram, kao mjesto Božjega prebivališta, ali i rod, dinastiju, u smislu doma kao obitelji. Začetak toga »doma« Davidova, njegove dinastije, bit će sin što će ga Bog podići i po njemu utvrditi Davidovo kraljevstvo. Taj potomak bit će Bogu sin, a Bog će njemu biti otac. Tu se još ne radi o Božjem sinovstvu u kršćanskom smislu, nego o posinjenju predvodnika naroda. Sveti pisac konkretno ima pred očima budućega kralja – Salomona. Ta će slika u kasnijem židovstvu začeti ideju o posebnom odnosu Davidova roda s Bogom, kao i uvjerenje da će iz Davidova potomstva doći Mesija. Na taj će način Davidov »dom« i njegovo kraljevstvo trajati dovijeka. Ta slika vječnoga trajanja Davidove dinastije uvijek je bila znak sigurnosti i nade narodu kroz povijesne neprilike. Kasnije će u kršćanskom čitanju ovaj Davidov potomak biti prepoznat kao Isus Krist. U njemu će se dogoditi ostvarenje svih Božjih obećanja.
Evanđeoski navještaj Isusova rođenja smješten je u skrovitost malenoga i ni po čemu važnoga Nazareta. Isus, koji se ima roditi, naznačen je kao Mesija, posve u skladu sa starozavjetnim proroštvima. Tako se o njemu govori kao sinu kojega će roditi djevica i nadjenuti mu ime, kao onom koji će baštiniti »prijestolje Davida« i koji će »kraljevati nad domom Jakovljevim uvijeke«. Na taj se način u punini ostvaruju Božja obećanja Abrahamu, Izaku i Jakovu te obećanja Davidu o potomstvu i obećanje o primanju u posjed zemlje. Ostvaruje se i mesijanski blagoslov, po kojem će se potomstvom Abrahamovim blagoslivljati svi narodi zemlje. Istodobno, dok ostvaruje mesijanska obećanja, Isusovo je rođenje i dolazak Sina Božjega, jer anđeo kaže Mariji: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.« »Sin Božji« može u prvom stoljeću označavati i Mesiju, no evanđelist Luka jasno izriče i duboku vezu što sjedinjuje Isusa s Bogom. Uostalom, naziv »Sin Božji« u Lukinu evanđelju Isusu nikad ne pridaju ljudi, nego samo Otac, anđeo, đavolski duhovi ili pak sâm Isus. U konačnici, na tom mjestu izraz »Sin Božji« natkriljuje izraz »Sin Svevišnjega« te otkriva puninu Isusova božanskoga podrijetla.
Pavao svojim evanđeljem i propovijedanjem pridonosi »učvršćivanju u mudrosti«. Sadržaj je njegova evanđelja ostvarenje Božjih obećanja o Sinu njegovu, potomku Davidovu, pa tako na početku Poslanice Rimljanima kaže za sebe da je »odlučen za evanđelje Božje koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svom, potomku Davidovu po tijelu«, a cilj je njegova propovijedanja privesti pogane »k poslušnosti vjere« jer to je »snaga Božja za spasenje«. Bog, nastavlja Pavao, učvršćuje vjernike objavljenjem »Otajstva prešućenoga drevnim vremenima«. Izraz »otajstvo« (grč. misterion) u Pavla uvijek označava Božji naum koji je u isto vrijeme i skriven i ljudima objavljen. To je starozavjetna ideja o otajstvu, prisutna i kod proroka Daniela, koji govori o tajni, otajstvu, što ga može otkriti samo Bog koji »daje mudrost mudrima«. Ondje je to otajstvo Božji naum o budućem kraljevstvu što će ga on sâm podići te ono ne će nikada propasti. Pavao naglašava da je Božje otajstvo sada »očitovano« i svim narodima – a ne više samo Židovima – obznanjeno po proročkim pismima, pri čemu se misli na Stari zavjet, ili još preciznije, na starozavjetne proroke, koji po židovskoj podjeli Biblije uključuju i naše povijesne knjige. Odgovor je na tu objavu vjera, koja se sastoji u poslušnosti evanđelju. Zbog svega toga Bogu mudromu, po Isusu Kristu, valja dati slavu.
Za kršćanina ova čitanja potvrđuju Božju vjernost obećanjima i otkrivaju mu, objavljuju, stalnu Božju brigu za čovječanstvo. Otajstvo Isusova božanskoga sinovstva ne može se dokučiti razumom, ali se može prihvatiti vjerom. Čovjek koji to spozna vjerom, odgovara zahvalnom molitvom.
