Aktualna nadmudrivanja i inaćenja oko Vukovara, kao i propitivanja sudbine sada već bivšega ministra obrane, i još važnije, to kako će dalje živjeti obitelj građanina poginuloga u prometnoj nesreći za koju je kazneno prijavljen ministar, pokazuju veliki nedostatak pijeteta, kako političkih struktura tako i medija.
Da bi se problem ispravno shvatio, valja prije svega objasniti značenje pojma pijetet. Ta je riječ latinskoga podrijetla, a izvorno znači pobožnost, poštovanje prema nekomu, respekt, počast, pa i zahvalnost. Danas se riječ »pijetet« najčešće rabi kao izraz poštovanja prema mrtvima i članovima njihovih obitelji, kao i prema živima, npr. prema stradalnicima Domovinskoga rata, a proširuje se i na određena mjesta kao simbole stradavanja poput Vukovara, Bleiburga, Jasenovca i slično. Održavanje spomena na stradanja nevinih žrtava opomena je sadašnjemu vremenu da se ono što se događalo u prošlosti ne zaboravi i ne ponovi u budućnosti.
Zato se pijetet ne smije shvaćati doslovno samo kao poštovanje neke osobe (stariji, roditelji) ili poštovanje vjere, nacije, kulture i slično. Riječ pijetet ima šire značenje od riječi poštovanje. Česti su primjeri poštovanja pozdravi koji mogu biti pozdravi osobi, prijatelju, domovini, zastavi i sl. Davanje odlikovanja također je neka vrsta izraza poštovanja ili priznanja za određene zasluge. Za razliku od poštovanja pijetet ima posebno dodatno moralno i etičko značenje, a osobito u odnosu prema mrtvima i neimenovanim žrtvama ili stanovitim obilježjima (nadgrobni spomenici), ali i osobama koje se ne mogu braniti ni opravdavati.
Primjerice, jedan nadgrobni spomenik, najčešće određeni kamen, ima svoju simboličku vrijednost za one koji su ga podigli. Za njih je on neka vrsta svetinje, što znači da izaziva pijetet, poštovanje prema ljudima iz prošlosti. Najbolji primjer nedostatka pijeteta bilo je uklanjanje spomenika banu Josipu Jelačiću. Promjenom vlasti taj je grijeh ispravljen, ali opet s malim nedostatkom pijeteta prema poruci izvornoga spomenika. Izvorno je ban Jelačić s mačem u ruci bio okrenut prema sjeveru (Mađarskoj) kao opomena da se nikad više ne će ponoviti politika mađarizacije Hrvatske. Danas je okrenut prema jugu jer je taj smjer estetski opravdaniji. Tako je estetika prevagnula nad pijetetom. Ignorirana je volja i poruka prvoga postavljača spomenika.
Pomanjkanje pijeteta pokazuju i političke svađe oko vukovarske kolone. Da bi se one izbjegle, donesen ja poseban Zakon o proglašenju Vukovara mjestom posebnoga domovinskoga pijeteta (Narodne novine, br. 25/20). Osnovano je i posebno Vijeće za domovinski pijetet, mir i razvoj.
Nažalost i dalje se građani uznemiruju međusobnim svađama i nadmudrivanjima oko simbolike znakovlja određenih postrojba koje su branile Vukovar. Umjesto da se svijetu, a posebice susjedima, pošalje poruka o Vukovaru kao simbolu stradanja za slobodu i mjestu posebnoga pijeteta, susjedi se zabavljaju svađama.
Nema pijeteta ni u postupku izvlaštenja stanovnika Kosinja kojima se u interesu izgradnje hidroelektrane prekopava groblje njihovih predaka i rasturaju kosti, iako je to protivno zakonskim propisima o grobljima. Dakle ni u tom slučaju nema pijeteta prema pokojnicima.
Da nema pijeteta ni prema živima, potvrđuje slučaj prometne nesreće za koju je kazneno prijavljen sada već bivši ministar obrane. Mediji »bombardiraju« javnost pitanjima i dilemama kako će odgovarati i kako otplaćivati svoje kredite, a ne hoće li preživjeti. Ne vide u njemu čovjeka pojedinca, nego samo funkciju. Važno im je pitanje je li već podignuta optužnica. Unaprijed se traže ili najavljuju mogući propusti u tijelima policije i državnoga odvjetništva kod izvida prometne nesreće. Pozivaju se pred mikrofone poznati odvjetnici i traže njihove prognoze daljnjih postupaka i kakve su moguće presude. Nitko se ne pita kao se osjeća obitelj stradaloga ministra. Svima je glavna vijest da je ministar razriješen, a ne hoće li ostati živ i hoće li s obzirom na moguće zdravstvene posljedice biti sposoban za suđenje.
Najveća je žrtva smrtno stradali čovjek iz Privlake, suprug i otac dvoje djece. Riječ je o malom poduzetniku obrtniku, koji je ostavio nezbrinutu djecu i udovicu. Nikoga ne zanima kako će udovica i djeca dalje živjeti, hoće li udovica (ako je mlađa) dobiti pravo na obiteljsku mirovinu i hoće li ona biti dostatna. Sigurno ne će. Ne će biti dostatna ni eventualna odšteta od osiguravajućega društava za osiguranje od automobilske odgovornosti. Takvo ignoriranje zanimanja za budućnost obitelji nastradaloga također je nedostatak pijeteta prema žrtvi.
Javnosti se nude imena budućih nasljednika smijenjenoga ministra, njihova imovinska kartica i slične bezvezarije. Takva sveopća nezainteresiranost za živote, zdravlje i budućnost nastradalih, nasuprot velikomu interesu za političke karijere i imovinske kartice budućih ministra, također je potvrda nedostatka pijeteta.
