Tijekom godine 2020. postalo je zorno koliko je ambiciozno (pa i naivno) planirati nekoliko mjeseci unaprijed u situaciji kad se čitav svijet nalazi u nezapamćenoj neizvjesnosti. Planiranje ili prognoziranje nezahvalnije je nego ikad. U trenutku pisanja ovoga teksta u Hrvatskoj je cijepljeno oko 40 tisuća ljudi, a COVID-19 preboljelo je više od 225 tisuća građana. S ove strane, očekujući dobru procijepljenost i poboljšanje okolnosti s dolaskom toplijega vremena, možemo se nadati prestanku izvanrednih mjera kojima se ograničava disanje ekonomije. No s druge strane stižu vijesti o mutaciji virusa i novim, opakijim sojevima, mogućem trećem valu i mogućoj neučinkovitosti cjepiva protiv mutiranih bezobraznika.

Unatoč neizvjesnosti i makar se doimalo preuranjeno, s nepopravljivim optimizmom valja osmišljavati kakva je ekonomija poželjna nakon pandemije. Je li povratak na staro, u »normalno« poželjan? Kakvo »normalno« je dobro? Koja je to dobra ekonomija koju već sad treba početi graditi, makar kraj agonije možda i nije nadohvat ruke?

Agencija »Ipsos« tijekom kolovoza i rujna 2020. provela je anketu kojom je obuhvatila 21 104 odrasle osobe u 28 država svijeta. Čak 86 posto ispitanika odgovorilo je da ne želi povratak u stanje prije pandemije, nego želi da se svijet značajno promijeni te postane dugoročno održiviji i pravedniji. Hrvatska nije bila među navedenih 28 država, ali sasvim sigurno rezultati ni u njezinu slučaju ne bi bili bitno drugačiji. Većina, dakle, građana svijeta želi nešto drugo, a ne povratak u »staro normalno«. Logično je to jer nas je »staro normalno« i dovelo u krizu.

Otprilike u isto vrijeme kad se provodila anketa broj Amerikanaca koji nemaju hrane povećao se za više od 5 milijuna, na ukupno 27 milijuna. To znači da je jedan od svakih osam Amerikanaca gladan. Treba se zamisliti nad tim podatkom; u daleko najvećoj ekonomiji svijeta (mjereno BDP-om) i po mnogim kriterijima jednoj od najrazvijenijih i najbogatijih država na zemlji, svaki osmi građanin nema najosnovniji uvjet za život – nema dovoljno hrane. Istodobno tijekom pandemije bogatstvo grupice američkih milijardera povećalo se s tri na četiri bilijuna dolara. Tko se onda čudi porastu ekstremizama svake vrste (u SAD-u, ali i drugdje)? Nemaju li i gladni i negladni »obični« građani svako pravo biti izrazito nezadovoljni?

Čak i ako se pandemija relativno uskoro okonča, klimatske promjene ne će. Nepovratno su se otopile enormne količine leda na Grenlandu, a grenlandski led daje najveći doprinos porastu razina oceana u svijetu. Čovjek se čini bespomoćnim pod golemim nebom i smatra da sam ne može ništa učiniti, ali upravo se djelovanje pojedinaca na globalnoj razini agregira i utječe na klimatske (ne)prilike. Individualne se akcije zbrajaju i postaju kolektivno djelovanje, bila individua toga svjesna ili ne.

Splet svih tih globalnih turbulencija i lokalnih katastrofa doista se može doimati apokaliptičnim i lako je pasti u apatiju ili beznađe. No pisano je da su ljudi vrjedniji od vrabaca i da se ne treba bojati. Treba se stoga aktivno pripremati za ekonomiju nakon pandemije, a prvi korak pritom može biti identificiranje pogrješnih i promašenih ekonomskih ideja. Jer vrlo često ne znamo što želimo ili kamo želimo stići, ali znamo što ne želimo. A to nije malo. 

Ljudi se fokusiraju na uzore. Učinkovitije je naći antiuzore,
osobe kojima čovjek ne želi nalikovati kad odraste.

Neki važni postulati ekonomske znanosti poljuljani su pod utjecajem suvremenih događanja. Među ostalim, ekonomija je svojevrstan inženjering – znanost koja istražuje učinkovitost (efikasnost), proučava kako učinkovito upotrijebiti manje vremena i truda (resursa) da bi se proizvelo više zadovoljstva (korisnosti). Što je veća mogućnost smanjenja upotrebe resursa, a da se pritom ne smanji korisnost, to je veća učinkovitost. Učinkovitost smanjuje cijene životnih troškova i omogućuje dobivanje jeftinijih proizvoda i usluga. Čini se da je ključ zadovoljstva u dobroj cijeni. Ako kvaliteta nije bitno manja – onda što jeftinije, to bolje; to veća sreća, veća korisnost. Svi – i države i poduzeća i građani – traže što bolju cijenu, i u tome ne vide ništa problematično. Znanost ekonomije ljude u tome podupire tvrdeći da je ključ napretka u većoj efikasnosti: u proizvodnji više (ili barem isto) za manje.

Moderno ropstvo

Globalizacija kao proces sve većega povezivanja i umrežavanja svijeta bitan je čimbenik nagloga i brzoga širenja virusa. Globalizacija sama po sebi ne mora biti loša, no način na koji se svijet dosad povezivao vođen je ponajprije principom učinkovitosti; potragom za nižim cijenama rada, sirovina, energije itd. Globalni opskrbni lanci isprepleću ljude, poduzeća i države u složene proizvodne sustave. Posvuda po svijetu snažno širenje koronavirusa prvo je bilo primijećeno u poduzećima s najgorim radnim uvjetima, čime su postali vidljivi dotad skriveni opskrbni lanci. Oni na dnu lanca su najranjiviji, ali često ujedno najmanje plaćeni, i imaju najniža prava. Po cijeli su dan na poslu, po cijeli dan u kontaktu sa suradnicima i kupcima, a kući odlaze samo spavati. Štoviše, po jednom istraživanju čak 77 posto poduzeća smatra da negdje u njihovu vlastitom opskrbnom lancu postoji moderno ropstvo. (Ono je »moderno« po tome što robovi nisu u lancima i što je njihov položaj skriven, no često su natjerani u dugove, oduzeti su im dokumenti, rade pod prisilom i sl.) Svagdje je isto, i u Hrvatskoj i drugdje: postalo je očito da su ključni radnici oni na kraju (tj. na dnu) opskrbnoga lanca. Bez njih društvo ne može funkcionirati.

Posvuda po svijetu snažno širenje koronavirusa prvo je bilo primijećeno u poduzećima s najgorim radnim uvjetima, čime su postali vidljivi dotad skriveni opskrbni lanci. Oni na dnu lanca su najranjiviji, ali često ujedno najmanje plaćeni, i imaju najniža prava. Po cijeli su dan na poslu, po cijeli dan u kontaktu sa suradnicima i kupcima, a kući odlaze samo spavati.

U utrci za nižim cijenama ekonomisti su trampili dugoročnu stabilnost i održivost za učinkovitost. Prioritet je postala učinkovitost. To po sebi nije problem, ali je problem što se optimizira samo sadašnja, trenutačna učinkovitost. Naime, ekonomisti uobičajeno modeliraju budućnost kao produljenje (kontinuaciju) sadašnjosti, odnosno stvaraju modele ekonomske ravnoteže koji se temelje na pretpostavci da se ništa bitno ne mijenja. Da, mijenjaju se fasade, ali struktura je uvijek ista – tako se vjeruje. Na taj je način sadašnja učinkovitost preoblikovana u trajnu; pretpostavlja se da će ono što je efikasno sada biti efikasno i u budućnosti. Tako se i tehnološki napredak smatra napretkom jedino ako je učinkovit, a učinkovit je ako su srezani troškovi, odnosno ako su se ljudi prilagodili novoj tehnologiji (iako bi se zapravo tehnologija trebala prilagođavati ljudima). Tako ključni radnici postaju potplaćeni. To što kratkoročno ili srednjoročno srezani troškovi (veća učinkovitost) imaju negativne dugoročne posljedice, odnosno što će se sadašnji niži troškovi itekako platiti, ali negdje u daljoj budućnosti – to se danas potpuno ignorira. Troškovi suočavanja s npr. klimatskim promjenama neopisivo su veliki i kad-tad doći će na naplatu. Čini se da se model upravljanja mnogih globalnih korporacija može svesti na sintagmu: »Poslije mene potop.«

Globalno rješenje problema

Globalizacija je stvorila iluziju da je svejedno gdje se radnik (ili neki poslovni proces) nalazi sve dok je trenutačno učinkovit. Potisnuto je i zanemareno da je posljednja karika u lancu proizvodnje potrošnja. Ako građani nemaju novca za kupnju (potrošnju) jer nemaju posla, a posla nemaju jer je njihovo radno mjesto premješteno u Kinu ili Bangladeš, apsolutno im je svejedno što je proizvodnja u Bangladešu jeftinija. Na nezadovoljstvu takvih radnika prosperira Trump i njemu slični, i nevjerojatno je da mnogi odbacujući Trumpa, ujedno odbacuju i nezadovoljstvo njegovih glasača. Kao da bi ovi morali biti zadovoljni i nužno glasovati za Bidena koji se u Davosu zalaže za »liberalni međunarodni poredak« – upravo onaj poredak kojemu je globalizacija po sadašnjim principima svetinja? Kao da bi ovi morali biti sretni što su im radna mjesta ukinuta, i to samo zato da bi top menadžment imao veće bonuse?!

Globalizacija je stvorila tu međupovezanu krhkost.
Nikad u povijesti svemira otkazivanje božićne kupnje u New Yorku
nije imalo za posljedicu otkaze u Kini.
N. N. Taleb

Kako onda istjerati moderno ropstvo, onečišćenje i druge negativnosti iz globalizirane ekonomije? Kako osigurati da se »staro normalno« ne vrati? Mnoštvo je mogućnosti. Evo dviju. Na razini pojedinca: treba (bar oni koji to mogu) prestati uvijek tražiti i kupovati najjeftinije (a onda se potom čuditi kako je sve proizvedeno u Kini). Zaštita okoliša i dostojanstva radnika ima svoju cijenu i nju treba platiti. U suprotnom, sadašnju će diskontnu cijenu (pre)platiti praunuci. Na razini društva može se primjerice zakonom prisiliti mirovinske fondove i druge velike institucionalne investitore, kao goleme igrače na tržištu, da se prilikom odabira kompanija u koje će investirati pridržavaju radnih i ekoloških standarda koje će propisivati nezavisne organizacije. Jasno, sve to ne jamči rješenje problema. Pojedinci će uvijek pronaći način kako izigrati propise te se i u opskrbnim lancima kompanija poput »Applea« mogu naći podizvođači koji su moderni robovlasnici. Zbog toga je globaliziranomu svijetu nužno potrebna i globalna koordinacija, nadnacionalne institucije koje će nadgledati sudionike. Globalni se (nadnacionalni) problemi ne mogu rješavati na nacionalnim razinama.

Važnost lokalnoga: od fragilnosti do antifragilnosti
Mnogo se toga u ekonomiji promijenilo od početka pandemije. Primjerice, upravljanje zalihama važan je element upravljanja opskrbnim lancima i općenito financiranja poduzeća. Dosad su se zalihe uvijek smatrale problematičnom, neželjenom imovinom. To je imovina koja ima izravan trošak, a ne donosi izravan prihod. Pravilo je bilo: što je moguće manje zaliha – to bolje. Zašto imati u dvorištu veliko skladište koje je skupo napuniti kad se može naručiti roba koja će biti sutra dostavljena? Tako se skladište odguruje sve dalje i dalje, prema proizvođaču. I kod proizvođača su skladišta gotovo prazna; kompleksni proizvodni procesi oblikovani su tako da zaliha gotovo uopće nema, po načelu učinkovitosti (tzv. »just-in-time«, »lean supply chain« i sl.). Dobavljači isporučuju komponente i sirovinu tek kad zatreba, izravno u proizvodnju, a ne u skladište. No pandemija je dekonstruirala to načelo i krhkost takvih opskrbnih lanaca. Sad se govori o otpornosti, čvrstoći, održivosti i redundancijama – potpunoj suprotnosti onomu što se nalazi u udžbenicima. Ultravitki opskrbni lanci pokazali su se i ultraranjivima.