Kretanje, dolaženje, odlaženje, vraćanje… korijenu, domu, ideji, sebi. Da bi se čovjek vratio, treba prije toga otići. Odlazi dnevno, odlazi fizički, odlazi umom. Zadrži se tamo gdje mu je dobro, ugodno ili gdje mora biti. Upravo ta obveznost ne izaziva ugodu, jer jednostavno se mora. Gledajući unatrag, to moranje je zapravo najveći dio ljudskoga aktivnoga življenja, djelovanja, rada, promišljanja. Mora se roditi, napredovati, rasti, mora ići u školu, na fakultet, mora se zaposliti, mora kupiti stan, mora se oženiti, udati, mora roditi djecu, više djece, mora biti uzoran građanin, zaposlenik, djelatnik. Mora biti dobar vjernik, susjed…. Jednostavno – mora! Čovjeka pritišće to – mora – i to iz dana u dan, a onda se to pretvara u stres koji čovjeka melje, koji ga guši. Nerijetko to moranje uzrokuje da se čovjek smrtno i neizlječivo razbolijeva. Zbog toga »mora« zaboravlja čovjek ono što jest u svojoj biti, da je stvoren na Božju sliku i priliku, zapravo što želi biti i iz svoje slobode djelovati.
Što čovjek želi ili samo kopira druge koji »kao« da znaju što žele, pa je onda poistovjećivanje samim time i lakše. Tada čovjeka netko vodi, a vodstvo mu je potrebno, ne ono ljudsko, jer u njemu počinje život drugih ljudi, počinje kopiranje koje briše osobno, unikatno, autentično. Tako čovjeka preuzima trend, pomodarstvo, konzumerizam. Kopiranje rađa glumu. Uloge se mijenjaju zbog okolnosti, trenutka, situacije. Jednostavno, ljudi postaju glumci bez akademije, svakodnevni glumci. Glume pred roditeljima, supružnikom, djecom, šefom. Glume, samo glume. Nerijetko se u razgovoru susreću oni koji kažu: »Sve sam bolji, stvarno mi dobro ide, jer moram preživjeti dan, godinu, život.«
Treba se suočiti sa životom kod groba. Ne sa smrću, nego sa životom. Jer u smrti su svi isti, ali u životu ne! Što zapravo želi suvremeni čovjek u životu ili od života? Odgovor je jasan: Ne treba glumiti, nego treba živjeti, disati, voljeti, smijati se. Treba se osloboditi onoga – morati! Zna li čovjek uopće – ne morati posuđivati tuđu savjest? Da bi to mogao, potrebno mu je vratiti se Tebi, Stvoritelju, jer tako se čovjek vraća sebi. Treba se spustiti u svoju poniznost i molitvu do Njegovih nogu i tamo ostati u zahvaljivanju za dan, priliku, zdravlje, sunce. Treba zahvaliti za roditelje, supružnika, djecu, prijatelje, moliti i za one koji su drukčiji. Povratak znači vratiti se. Znači ostati. Ostati vjeran Bogu, ostati vjeran sebi.
