U današnjem užurbanom digitalnom vremenu mnogih dužnosti i obveza, raznih teškoća i bolesti, potrebno je voditi računa i o vjerskom znanju kako bismo živjeli po Božjim i ljudskim vrijednostima i principima.
Vjernicima je manje poznat grijeh protiv Duha Svetoga. Kakav je to grijeh, u čemu se sastoji i zašto je to teži grijeh? O tako važnom pitanju dobro je ponovno upozoriti i objasniti u vjerskoj rubrici GK-a.
J. K., München
Premda je objavljena 1994. godine, enciklika svetoga pape Ivana Pavla II. »Bogat milosrđem« (Dives in misericordia) o Božjem milosrđu kao da »pretječe« Vaše riječi o suvremenom dobu – koje danas često zovemo digitalnim – te već u uvodnom dijelu ističe da »suvremeni način mišljenja, možda više nego kod čovjeka prošlih vremena, kao da se suprotstavlja Bogu milosrđa i teži da iz života istrijebi i iz čovjekova srca istrgne i sam pojam milosrđa« (Bogat milosrđem, br. 2).
Doista, čovjek kao da nekada namjerno odbija Božje milosrđe, kao što to čini i kod grijeha protiv Duha Svetoga, pa se slažemo s Vama da je od vremena do vremena potrebno podsjetiti na neka katolička učenja, premda smo o njima već pisali, pa već i stoga što neke stvari zaboravljamo, a i naš tjednik čitaju neki novi čitatelji koji ga ranijih godina možda i nisu pratili. O tome što je grijeh protiv Duha Svetoga naš je tjednik pisao više puta, među ostalim u br. 31 (sada već pomalo zaboravljene) 2016. godine, no ne ćemo ponavljati tada sročen odgovor koji se većinom temeljio na pisanju »Enciklopedijskoga teološkoga rječnika« i pojašnjenja moralnoga teologa Bernharda Häringa koji kaže da se grijehom protiv Duha Svetoga odbacuje istina o spasenju po Isusu i nema pokajanja za njega, da kod njega nedostaje pouzdanja u Božju dobrotu, da nedostaje ufanja i vjere te se tako odbacuje put oproštenja što ga je Bog pripravio čovjeku u svom milosrđu, na kojemu ćemo i temeljiti svoj odgovor.
No na prvom mjestu ipak navodimo nauk sadržan u Katekizmu Katoličke Crkve koji kaže: »’No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka: krivac je grijeha vječnoga’ (Mk 3, 29). Božje milosrđe ne pozna granica, ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnoga nepokajanja i vječne propasti«, piše u broju 1864 Katekizma, koji na neki način još jednom u broju 1874 »sumira«: »Namjerno, tj. znajući i hoteći, izabrati nešto što se teško protivi božanskom zakonu i čovjekovoj konačnoj svrsi znači počiniti smrtni grijeh. On u nama razara ljubav bez koje je nemoguće vječno blaženstvo. Ako se za to ne kajemo, taj nas grijeh vodi u vječnu smrt.«
Dakle, za grijeh protiv Duha Svetoga mogli bismo reći da je teški grijeh jer je »čin protivan razumu« i »ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost« (KKC, br. 1872), a kod grijeha protiv Duha Svetoga čovjek i razumom i voljom – namjerno – odbacuje pokajanje koje je nužno za oproštenje grijeha i za spasenje »što ga Duh Sveti nudi«, a time odbacuje i u Kristu objavljenu istinu o Bogu »Ocu milosrđa«, koji ga je objavio u vazmenom otajstvu, u križu i uskrsnuću: »Mesijanski Kristov naum – naum milosrđa – postaje naum njegova naroda, Crkve. U središtu toga programa uvijek stoji križ, jer u njemu objava milosrdne ljubavi dosiže svoj vrhunac. Sve dok ‘prijašnje ne uminu’, križ će ostati ono ‘mjesto’ na koje se također mogu primijeniti i ove riječi iz Ivanova Evanđelja: ‘Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.’ Bog svoje milosrđe naročito objavljuje kad čovjeka potiče na ‘milosrđe’ prema svomu vlastitomu Sinu, prema Raspetomu« (Bogat milosrđem, br. 8). Upravo to milosrđe tvrdokorno – kako piše u Katekizmu (»otvrdnuće«) – odbija onaj tko čini grijeh protiv Duha Svetoga, jer ne prihvaća onoga koji »stoji na vratima i kuca na srce svakoga čovjeka, ne nanoseći nasilja njegovoj slobodi, već tražeći da iz nje izmami ljubav, koja je ne samo čin uzajamnosti s patnikom Sinom čovječjim, već na neki način i ‘milosrđe’ što ga svatko od nas iskazuje Sinu vječnoga Oca«. »Zar može u tom mesijanskom Kristovu djelu i u objavi milosrđa po križu možda biti bolje poštivano i više uzdignuto čovjekovo dostojanstvo, imamo li u vidu da je čovjek istovremeno obasut milosrđem i u nekom smislu ‘djelitelj milosrđa’?« (Bogat milosrđem, br. 8).
Možda se pitate: zašto toliko pišemo o milosrđu? Pa zato što Crkva ispovijeda i obznanjuje milosrđe i zato što nudi sakrament ispovijedi, pokore ili pomirenja u kojem svaki čovjek na jedinstven način može doživjeti Božje milosrđe, ali ga mora prihvatiti i pokajati se za grijeh koji je počinio. Tako sveti Ivan Pavao II. piše: »Milosrđe kao savršenstvo bezgraničnog Boga, također je i samo bezgranično. Bezgranična je, naime, i neiscrpna spremnost Oca da primi rasipne sinove koji se vraćaju njegovoj kući. Bezgranične su također spremnost i snaga praštanja što trajno izviru iz preobilne vrijednosti Sinovljeve žrtve. Nijedan čovjekov grijeh ne može prevladati tu snagu niti je ograničiti. U čovjeku je može ipak ograničiti jedino manjak dobre volje, nedostatak spremnosti na obraćenje i pokoru, to jest tvrdokorna upornost što se suprotstavlja milosti i istini, a osobito svjedočanstvu Kristova križa i njegova uskrsnuća«, čime čovjek zapravo svjesno čini grijeh protiv Duha Svetoga, pa ga Crkva trajno poziva na obraćenje i na život po Duhu i u Duhu Svetom.
