LJUDSKA PRAVDA I BOŽJE MILOSRĐE Oprašta li Bog onomu tko ima »sve papire«?

Bez osude prijestupa nema pokajanja. Bez pokajanja nema promjene, to jest nema novoga života koji smo dobili u Kristu. Bio sam na nekoliko sprovoda gdje se govorilo da neke duše pokojnika pričekaju ispred raja, a te osobe nikada nisu marile za Krista niti su ga poznavale. Živjele su život raskalašeno i neuredno. Je li moguće da Bog samo zato jer osoba ima sve »papire«, to jest jer je primila sve sakramente, ali ne zbog vjere, i nije se pokajala, nego »jer je to tak’ red«, pa će sada dobiti Božje oproštenje? Nikada nije mario za Boga, upoznao ga, živio s njime i Bog će ga primiti k sebi jer je na papiru sve u redu?

To znači ako ubojica dođe pred sud i kaže: »Ja sam sve svoje račune uredno plaćao, pogledajte izvješća; nikada nisam krao, brinuo sam se za bolesne i nemoćne, davao novce za dobrotvorne ustanove, Crkvu, Caritas i tako dalje, a ovo mi je samo prvo ubojstvo jer sam se razljutio i namjerno ga ubio, oprostite mi.« I sva njegova obitelj to potvrdi i kaže: »On je stvarno dobar čovjek, a i vi ste, gospodine sudac, čovjek pun ljubavi i oproštenja i sigurno ćete razumjeti.« Sudac će ga pustiti? Ne će. Ako mi ljudi držimo do takve pravde i bez obzira koliko je dobra taj čovjek učinio, on mora odgovarati za ubojstvo, kako je moguće da će Bog ikako drugačije djelovati? Čije nam je mišljenje bitnije: Božje ili ljudsko? Bog je sve napravio kako treba. Zašto to mijenjamo?

Čitatelj

U svojem razmišljanju, prema našem sudu, spajate nespojivo, premda se koristite barem naizgled logičnim zaključivanjem. Dobro upozoravate da se ljudsko poimanje razlikuje od Božjega, no ipak nam se čini da onda sve vraćate »na početak« i pokušavate izjednačiti ljudsku pravdu i ljudske zakone s Božjom pravdom i Božjim zakonima koji ne samo da su temelj svih ljudskih zakona, nego ih nadilaze, a nama su često onda i nerazumljivi. No pokušavamo ih shvatiti, a onda nekako vjernički i teološki protumačiti.

Vi u svom pismu u prvi plan prvo potpuno ispravno stavljate tvrdnju da je za oproštenje prijestupa, to jest grijeha, potrebno iskreno pokajanje. Tako uči i Crkva i takvo tumačenje pronalazimo i u Katekizmu Katoličke Crkve koji za sakrament ispovijedi kaže da je to »sakrament ozdravljenja« ili »sakrament pokore i pomirenja« te da je on »sakrament obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu od kojeg se čovjek grijehom udaljio«. »Zove se sakrament pokore jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika. Zove se sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni element ovog sakramenta. Zato je ovaj sakrament u svom dubokom značenju i ‘ispovijedanje’, priznanje i hvala Božjoj svetosti i njegovu milosrđu prema čovjeku grješniku. Zove se sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odrješenju, Bog daje pokorniku ‘oproštenje i mir’. Zove se sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja: ‘Dajte, pomirite se s Bogom!’ (2 Kor 5,20). Tko živi od Božje milosrdne ljubavi, spreman je odgovoriti Gospodnjem pozivu: ‘Idi i najprije se izmiri s bratom’ (Mt 5, 24)« (KKC, 1423-1424).

Tim je veća tajna Božje ljubavi za čovjeka i tim je naša molitva za one koji se, premda su primili sakramente, u životu nisu istinski obratili i nisu vjernički živjeli, još usrdnija, a naše pouzdanje u Božje milosrđe, koje i sami ponekad ne shvaćamo, još i veće. »Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetog Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha«, piše papa Franjo u svojoj buli najave Izvanrednoga jubileja milosrđa »Lice milosrđa« (LM, br. 2). Sveti Otac nastavlja riječima svetoga Tome Akvinskoga: »Svojstveno je Bogu činiti milosrđe i u tome se na poseban način očituje njegova svemoć« i dodajući da te riječ pokazuju »kako Božje milosrđe nije nipošto znak slabosti, već, prije, pokazatelj Božje svemoći«. »Bog će biti zauvijek u povijesti ljudskoga roda kao onaj koji je prisutan, blizak, brižan, svet i milosrdan. ‘Strpljiv i milosrdan’« (LM, br. 6). Takva je slika Boga kakvu nam u prispodobama posvećenima milosrđu pokazuje Isus: on nam Božju narav objavljuje »kao narav Oca koji ne odustaje sve dok ne oprosti krivicu i ne svlada odbacivanje suosjećanjem i milosrđem«, ali i nas poziva da ga slijedimo u svom kršćanskom životu: »Isus kaže da milosrđe nije samo djelo Oca, nego postaje kriterijem za utvrđivanje tko su njegova prava djeca. Ukratko, pozvani smo živjeti milosrđe jer je ono najprije nama očitovano«, piše Papa (LM, br. 9) i potom pojašnjava odnos između milosrđa i pravednosti, te tumači: »Možda smo odavno zaboravili pokazivati i živjeti put milosrđa. Zbog napasti, s jedne strane, da uvijek i isključivo težimo za pravednošću, zaboravilo se da je to tek prvi, premda nužan i prijeko potreban korak. Ali Crkva treba ići dalje od toga, da bi postigla viši i važniji cilj. (…) Došlo je vrijeme da Crkva ponovno preuzme na sebe zadaću da s radošću poziva na opraštanje. Vrijeme je da se vratimo na bitno i da preuzmemo na sebe teret slabosti i teškoća svoje braće i sestara« (LM, br. 10), a papa u miru Benedikt XVI. u pobudnici »Sakrament ljubavi« (SLJ) podsjeća nas da moramo moliti za pokojne te osobito upozorava na »važnost misa koje za njih slavimo kako bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženomu gledanju Boga« (SLJ, br. 32).

IZVORGlas Koncila br. 16/2019.
Prethodni članakRESTAURATORICA IVANA SAMBOLIĆ KOJOJ JE ŽUPNA CRKVA »PRESUDILA« U ŽIVOTNOM POZIVU »Boga uvijek treba imati uz sebe, a putovi do njega su različiti«
Sljedeći članakHAMBURGER IZ EPRUVETE Prijepori o sintetskom mesu