Ni jedan čovjek ne smije olako pristajati na privide posebne skrbi o njemu ako takva skrb ima elemente povlastice. Istodobno i vlast se mora vršiti samo na načine koji omogućuju ostvarenje općega dobra, bez privilegiranja pojedinaca ili skupina. Ni jedna vlast ne smije donositi nepravedne zakone kojima se ne ostvaruje opće dobro građana ili se povlašćuju određene skupine jer su suprotna ponašanja nespojiva sa zahtjevima pravednosti. Moralna je obveza svakoga pojedinca sudjelovati i zalagati se za ostvarenje pravednosti u svim društvenim odnosima. Pravednost ne treba shvaćati kao potpunu jednakost u svemu, odnosno treba uvažavati razlike među ljudima, koji se razlikuju ovisno o svojim posebnim mogućnostima, sposobnostima, talentima, obrazovanju ili znanju, s kojima sudjeluju u javnom životu i ostvarivanju općeg dobra. Nažalost, sudjelovanje u javnom životu često se pogrješno tumači. Naime, javno sudjelovanje ne treba shvaćati samo kao mogućnost pojavljivanja u medijima kao politički dužnosnik ili društveni djelatnik, jer javni život i djelovanje važni su u svakoj društvenoj razmjeni, počevši od obitelji, radnoga mjesta ili okoline radnoga mjesta i susjedstva pa do glasovanja ili odlučivanja u selu, općini ili gradu, sve do državnih izbora.
Ne smiju se donositi zakoni protivni zahtjevima pravednosti za pojedinca ili protivni općemu dobru. U slučaju sumnje u zakonsku prijevaru ili podvalu uvijek treba istinito i savjesno pokušati razjasniti navodeći sve razloge »za« i »protiv« te tako pronalaziti istinu. U skladu s moralnim načelima, a uvažavajući i potrebe ostvarenja općega dobra, odnosno u skladu sa svojom savješću, treba prosuditi određene društvene odnose, jesu li u skladu s ciljem ostvarenja općega dobra. To vrijedi za svakoga pojedinca, za svakoga novinara i političara. U svakodnevici brojni javni djelatnici (najviše političari) ponašaju se suprotno. Njih ne zanima istina ni mišljenje protivnika, oni se međusobno ne slušaju, nego iznose samo svoje »lijeve« ili »desne« istine, u nastojanju zavođenja biračkoga tijela. Takva stalna podjela na »lijeve« i »desne« političare zaustavlja razvitak demokracije, a u narodu ubija nadu. O tom problemu posebno je analitički pisao prof. dr. Mirko Štifanić u knjizi »Demokratski diktatori – gospodari mržnje, podjela i krize«, koja je ostala bez odjeka, posebice kod političara.
Na sreću, lekciju i pouku političarima i politici dala je i svojim uspjehom nogometna reprezentacija, a najviše njezin izbornik Zlatko Dalić.
Isti nogometaši već godinama igraju istu igru, s jednakim kvalitetama priznatim u svijetu, ali bez rezultata. Mijenjali su se treneri i izbornici (svi stručnjaci), ali nije bilo zajedništva, nego samo suparništvo, slično kao i u našoj politici. Konačno je reprezentaciju počeo voditi čovjek koji je osim stručnosti ponudio suradništvo među igračima, ali uz odricanje te skromnost i poniznost, što je urodilo svima neočekivanim uspjehom. Treba se nadati takvu zaokretu i u vođenju države.
U početku života naše mlade države političari su prisvojili zasluge za stvaranje države, zaboravljajući pritom da u tome ne bi uspjeli bez naroda. Za sebe su izglasali poseban zakon o zastupničkim mirovinama s pravom na posebnu zastupničku mirovinu s pet godina manje starosti i pravo na visinu prema zastupničkoj plaći od dvije godine. Upozoravano je na tu bahatost odmah u početku, ali je trebalo proteći dosta godina da bi se ta zastupničko-staleška povlastica ukinula. Oni koji su ostvarili takve mirovine koriste ih i danas kao tzv. »stečeno pravo«.
Nasuprot tomu ti isti zastupnici narodu su nametali tzv. »reformu mirovinskoga sustava« s povećanjem starosti za najmanje pet godina i izračunom visine mirovine prema prosjeku od 40 godina. Posebno su kaznili udovice unatoč zaklinjanju u svetost obitelji. Istodobno mirovine nisu usklađivane, a Ustavnomu je sudu trebalo dosta godina za proučavanje te neusklađenosti sa zakonom i Ustavom. Takva oprječnost u zakonodavnoj politici najbolje se objašnjava starom narodnom iz naše dalje prošlosti, a ona glasi: »Oni (političari) drumom, a mi (narod) šumom.« Narod se nije bunio pa ni primjećivao te bahatosti, opijen srećom ostvarenja vlastite države i vjerom u budućnost.
Tako je bilo i s pojavom dokupa mirovinskoga staža za raniji odlazak u mirovinu. Nametnuo se izbor: ili ostati bez posla ili raditi bez plaće ili ostvariti mirovinu uz dokup staža. Je li kupovanje staža za mirovinu kazna ili povlastica? Dokup staža nije izmišljotina nove hrvatske političke elite, nego je uveden krajem 1989. g., dakle još u bivšoj SFRJ, što svi zaboravljaju. Bili su to posljednji pokušaji ondašnjega urušavajućega političkoga sustava u odgađanju socijalnoga nezadovoljstva. Htjelo se svoju odgovornost za gospodarske i društvene promašaje prebaciti na mirovinske fondove. Poduzeća su već tada tonula kao brodovi, pa su tadašnja politička rukovodstva počela »prekrcavati« radnike u umirovljenike, kao što se prekrcavaju mornari u čamce za spašavanje. Bivši je poredak pokušao oprati ruke i stvoriti privid da vodi brigu za radnike. Tako je spriječeno nezadovoljstvo radnika njihovim prijevremenim odlaskom u mirovinu. Preplašeno radništvo pod prijetnjom otkaza i stečajeva djelomice je prihvaćalo tu mogućnost umirovljenja kao spas. Takvo rješavanje gospodarskih problema, zakonskim dopuštanjem prebacivanja radno sposobnoga pučanstva iz radnoga u mirovinski status, može se smatrati »grijehom ondašnjih vladajućih struktura« (lažni privid humanosti pokriven zakonskom regulativom). Nova Republika Hrvatska preuzela je nekritički takvo rješenje u svoje zakonodavstvo, dakle, nastavila je započeti grijeh. Mirovinski fond radnika preopterećen, »kao čamac za spašavanje pun brodolomaca«, počeo je tonuti. Tomu je pridonosila i činjenica pojavljivanja sve većega nereda i nediscipline u plaćanju doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Mirovinski fondovi ne samo što su bili sve opterećeniji, nego su ostajali sve više bez nužnih prihoda potrebnih za njihovo funkcioniranje. Dokupom staža osiguranja ostvareno je više od 55 000 mirovina. Za takve dokupom ostvarene mirovine prestalo se plaćati doprinose u fond, a istodobno se počelo isplaćivati za mirovine. Zato je nemoralno i nepošteno javnosti nametati odgovornost za takvo stanje na umirovljenike. U Katekizmu Katoličke Crkve piše: »Grijeh je osoban čin, ali odgovorni smo i za grijehe što ih drugi čine kad u njima sudjelujemo izravno i svojevoljno, naređujući, savjetujući, hvaleći ili odobravajući ih, ne sprečavajući ih kad smo dužni to učiniti. Tako grijeh čini ljude uzajamnim sukrivcima dajući da među njima vlada nasilje i nepravda.«
