MALI POLITIČKI VODIČ KROZ HRVATSKU KNJIŽEVNOST Traže se političari koji su spremni moliti za narod

U pojedinim se medijskim napisima posljednjih mjeseci moglo iščitati kako se 2024. godina naziva superizbornom godinom jer će se u njoj održati izbori za Hrvatski sabor (17. travnja), zatim za Europski parlament (9. lipnja) te naposljetku krajem godine predsjednički izbori.

Opće je poznata činjenica da je izlaznost na izbore u Hrvatskoj vrlo niska (u europskim je zemljama prema studiji zaklade »Fridrich Ebert« samo u Rumunjskoj, Bugarskoj i Albaniji niža stopa izlaznosti od one u Lijepoj Našoj) i da mnogi, očigledno, svojim neizlaženjem na izbore politici žele pred nosom zatvoriti vrata svojih butiga, ne shvaćajući pritom da, svim njihovim željama unatoč, htjeli to oni ili ne, politika u njihove butige samovoljno ulazi i utječe na život svakoga pojedinoga meštra; pa tako i onoga književnoga.

Mnogi su hrvatski književni meštri bili politički aktivni – Marin Držić pisao je urotnička pisma, Ivan Gundulić bi, da je poživio još koji mjesec do svoje 50. godine, sigurno postao knezom Dubrovačke Republike, Ivan Mažuranić bio je prvi hrvatski ban pučanin, narodnjaci i pravaši međusobno su se sukobljavali oko realizma i naturalizma u hrvatskoj književnosti, Silvije Strahimir Kranjčević zbog svojega političkoga opredjeljenja nije mogao dobiti posao u Hrvatskoj, neki književnici sudjelovali su u spaljivanju mađarske zastave pa ih je politika nakon toga protjerala u Prag ili u Beč, ponekad i u zatvor ako su, primjerice, bili sudionici hrvatskoga proljeća, a njihova su djela tada u hladnim zimskim danima, za primjer svima koji bi se drznuli razmišljati protiv vladajućega režima, dobro poslužila za potpalu vatre.

Položaj književnika u politici, i to ne onoga režimskoga, nego onoga kojemu je dužnost promišljati politiku, sažeo je Slavko Mihalić u stihovima svoje pjesme Majstore, ugasi svijeću: Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena. / Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću. / Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice. // Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan. / Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja. / Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti. // Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero, / majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima. / Pokušaj zapisati imena zvijezda. // Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta. / Samo klauni znadu kako se možeš izvući: / plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.

Dakle, književnici, kao oni koji su pozvani razotkrivati, često su opasnost za politiku. Jednako je tako i politika opasnost za književnost ako se književna djela počnu iskorištavati kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva jer se time onda dokida autonomija književnosti, nuždan preduvjet svake umjetnosti. Promatrano iz perspektive načina na koji se obrađuje pojedina tema, politika u književnost najčešće ulazi ili u obliku satire u kojoj se postupkom hiperbolizacije ismijava vlast ili u obliku antiutopije u kojoj se prikazuju gotovo nevidljivi, ali zato vrlo snažni i restriktivni uplivi politike u život i slobodu pojedinca. I satira i antiutopija imaju isti cilj: podići svijest čitatelja vezano uz sve ono što im politika i političari sa životima čine, samo što se pri tome služe različitim sredstvima – jedna to čini smijehom, a druga strahom.

Što se lika političara u hrvatskoj književnosti tiče, na samim njezinim početcima stoje likovi vođa koje je iznjedrila određena politika, a koji najčešće pripadaju tuđinskim vlastima protiv kojih su se borili Hrvati ili neki drugi narodi koji su u tim tekstovima, ako su bili pisani u obliku alegorije, predstavljali vrijednosti za koje se u to doba borila hrvatska nacija. Zajednička je karakterna osobina tih vođa upravo oholost. Tako Gundulić, primjerice, u svojem epu »Osman« na početku uvodi motiv oholosti predviđajući na taj način od čega, odnosno zbog čega će stradati istočni mladi car: Ah, čijem si se zahvalila, / tašta ljudska oholasti? / Sve što više stereš krila, / sve ćeš paka niže pasti! // Vjekovite i bez svrhe / nije pod suncem krepke stvari, / a u visocijeh gora vrhe / najprije ognjen trijes udari. // Bez pomoći višnje s nebi / svijeta je stavnos svijem bjeguća: / satiru se sama u sebi / silna carstva i moguća. // Kolo od sreće uokoli / vrteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli, / a tko doli gori ustaje. // Sad vrh sablje kruna visi, / sad vrh krune sablja pada, / sad na carstvo rob se uzvisi, / a tko car bi, rob je sada.

Na sličan način o kobnim posljedicama oholosti vladara govori i Marulić u epu »Judita« portretirajući lik kralja Arfaksata: Mnjaše da ni robom, ni moćju od ljudi, / ni plemenitim rodo(m) na svit mu para ni; / da pozna po sebi, jer slava človika / najveća, ka se di, ne tarpi dovika. // Da kakono rika barzo mimohodi, / tako svaka dika s vrimeno(m) odhodi. / I ki se uzvodi u višu oholast, / teže mu se zgodi kad pade u propast. Nabukodonosor poražava Arfaksata (onoga koji je u svojoj oholosti smatrao da mu nitko na svijetu nije ravan), a i tada on, Nabukodonosor, upada u istu zamku (pored da je boga) zajedno sa svojim najvećim vojskovođom Holofernom (A on ti si(j)aše oholo, visoko…).

U hrvatskoj književnosti puno drugačije od moćnika nisu opisani ni oni mali ljudi koji se bave politikom u svrhu osobnoga probitka, a ne u svrhu onoga što smisao politike jest – uređenja društva. Ante Stipančić, jedan od glavnih likova u romanu Vjenceslava Novaka »Posljednji Stipančići«, angažira se u senjskom političkom životu želeći tako, iz njegove perspektive promatrano u maniri spomenute oholosti, među manje vrijednim stanovnicima svojega grada pronijeti glas o iznimnosti obitelji Stipančić, ali i želeći, također, osigurati svojom niškoristi sinu Jurju visoki društveni položaj: Ti si jedini Stipančić, na tebi ostaje pleme. Ja ću te odgojiti i uputiti kojom ćeš stazom poći da se digneš do velikoga ugleda i moći. Malo ih je koji su nama ravni, a ovdje u ovom gnijezdu kramara, krojača i postolara baš nitko!

Ante Stipančić predstavlja tip političara koji ne bira sredstvo kojim će doći do cilja – francuskoj vladi piše protiv svojega rođaka kako bi umjesto njega dobio mjesto načelnika, nakon odlaska Francuza iz Senja svjedoči svoju odanost Austriji, gazi zadanu riječ, ostavlja ljude na cjedilu, a svoje političko opredjeljenje ne temelji na osobnom stajalištu i uvjerenju, nego ga mijenja ovisno o tome gdje se može više okoristiti. Moj tatica nije bio, čini mi se, od najčistijih karaktera. Htio je pošto-poto da pliva na površini, a neprestano je tonuo. (…) Nije bio političar. Da je poživio, ja kriv ako ga ne bih lako našao i među našim ilircima. Bio je Austrijanac, Francuz, Talijan i Mađar u isti čas. (…) Moj je otac bio u svem polovnjak.

U alegorijskoj pjesmi »Gospodskomu Kastoru« Silvija Strahimira Kranjčevića također se mogu prepoznati tipovi onih hrvatskih političara koji su, poput poslušnoga psića Kastora, podvili svoje repove, poslušno služili strancima, odrekli se vlastitoga dostojanstva kako bi stekli materijalna dobra i društveni status. Oni su se, poput Stipančića, politikom bavili samo zato kako bi ostvarili pojedinačnu korist ispuštajući pritom iz vida opće dobro.

Međutim, književnost nudi i primjere likova koji su u političkoj areni spremni žrtvovati sebe za dobrobit drugih. Jedan od tih je i Kranjčevićev Mojsije.

Služeći se ponovno alegorijom, Kranjčević u svojoj poemi »Mojsije« na tematskoj razini govori o izlasku Izraelaca iz egipatskoga ropstva te o njihovu putovanju u obećanu zemlju, a na idejnoj o nužnosti izlaska Hrvatske iz višestoljetnoga stanja robovanja tuđinskim interesima. Političar koji svojoj zemlji i svojemu narodu želi dobro, treba, smatra Kranjčević, moliti za svoj narod, kritizirati ga kada se počne klanjati zlatnomu teletu, biti spreman trpjeti nerazumijevanje i uvrjede, zatomiti sebe (za razliku od spomenutih oholica), čak i položiti svoj život da bi doveo narod, možda više u smislu svijesti nego u prostornom smislu, do slobode u »obećani rajski Hanaan / kud teče mlijeko i slađani med«.