Podsjećamo na dosadašnje izborne promjene koje su dovodile na vlast dvije vodeće stranke u Hrvatskoj (HDZ ili SDP) uz pomoć njihovih koalicijskih partnera i novom pojavom sve češćih pojedinačnih žetončića. U kampanjama se uvijek mnogo obećavalo i mnogo očekivalo, a na kraju se nije ništa značajno dogodilo. Građani su i dalje ostajali prepušteni sami sebi uz uvjeravanje vladajućih političkih struktura da trebaju sami među sobom razvijati uzajamnu solidarnost. U skladu s neoliberalnim shvaćanjima stranke su dijelile upute građanima o tome kako se ponašati u povremenim krizama, uvjeravajući građane u »bolje sutra«.
Međutim, život prosječnoga građanina (birača) nije ono u što ga stalno uvjeravaju političari koji su na vlasti. Vladajući uvijek pokušavaju naći opravdanja za neispunjavanje ili odgađanje svojih obećanja dok oporba nudi spasonosna rješenja. U svakoj predizbornoj kampanji javljaju se novi intelektualci i poluintelektualci, nove stranke ili stare, ali s novim imenima, svi sa zajedničkom porukom da imaju brza rješenja za sve probleme. Brza rješenja mogu biti prigodna kao što su povremene pomoći u obliku raznih novčanih davanja, koja brzo presahnu. Građani traže sigurnost u stalnosti prava koja će svojim novčanim visinama pratiti troškove života, a ne povremene darove.
Većina političara i kandidata za političare uvjerava sebe, ali i druge, da bi mogli biti dobri političari samo zato što su stekli određene diplome i doktorate ili napravili karijere i oko sebe okupili određen broj građana, koji su najčešće njihovi poslovni partneri ili vezani po nekoj drugoj osnovi (zavičajnost, rođaci, suseljani). Zajednički im je »provincijski mentalitet« (preteže lokalni interes na račun općega), koji karakterizira nesigurnost, što je česta osobina nekih doseljenika u gradove, te strah od nepoznatoga. To se najbolje vidi u odnosu prema zapošljavanju stranaca.
Političari svoju nesigurnost najčešće kompenziraju u nepovjerenju prema svakomu drugomu tko nije podrijetlom iz njihove bivše okoline (zavičaja) ili njihov interesni partner. Zato imaju potrebu sastajati se u malim opskurnim klubovima, kafićima, koji nisu otvoreni za javnost. Tamo se dogovaraju poslovi i planiraju karijere, ali otkrivaju i afere.
Kada se bliže izbori i mogući kraj vladavine, brojni političari iz vladajućih struktura hvale se svojim uspjesima. To je normalna pojava za svaku vlast i to je legitimno pravo. Međutim, kako se lako zaobilaze neuspjesi, legitimno je pravo podsjetiti političare i na odgovornost, odnosno pitati za neuspjehe. Evo primjera.
Valja podsjetiti na bivšega »trećesiječanjskoga« ministra rada i zapošljavanja koji danas u svojoj novoj stranci Socijaldemokrati zaboravlja koliko se prigovaralo njegovim mirovinskim i radnozakonodavnim reformama. U doba njegove vladavine kao ministra većina njegovih prijedloga i usvojenih promjena bila je usmjerena prema smanjivanju prava zaposlenika.
Prividno je smanjio nezaposlenost pooštravanjem uvjeta tko se može smatrati nezaposlenim, smanjio je zajamčene najniže mirovine za osiguranike koji ostvaruju mirovine s više od 30 godina staža, a kaznio je i s većim postotkom smanjivanja korisnike prijevremenih starosnih mirovina. Posebno se zauzimao za tzv. »fleksibilizaciju rada«, što u prenesenom smislu znači nesigurnost zaposlenja i šikaniranje radnika. Došlo je do porasta ugovora o radu na određeno vrijeme. Dakle, zastupao je i provodio sve što je u suprotnosti s polaznim načelima socijaldemokracije. Prema tome, on sam je osobno najviše pridonio porazu svoje, sada bivše stranke. Zato je imao problem oko pronalaženja koalicijskih partnera. Kako je narod sklon zaboravljanju, mislio je da je sve zaboravljeno i da je došlo vrijeme da možda on ponovno dobije mogućnost kreiranja radno-socijalne politike.
Ne smiju se zaobići ni promašaji sadašnjih vlasti. Nacionalna naknada za starije osobe (neke vrste nacionalna mirovina) koja se priznaje u svoti od 150 eura gotovo je izjednačena u visini s najnižom mirovinom za 15 godina staža. Slična usporedba vrijedi i za socijalne pomoći. Takva izjednačavanja u primanjima nisu dobre poruke jer obezvrjeđuju društvenu vrijednost i dostojanstvo redovitoga rada. Daje se pravo na redovito novčano primanje u gotovo jednakim svotama nekomu tko nije nikada radio ni plaćao poreze i doprinose iz kojih se financiraju sve zajedničke potrebe države i društva (školstvo, zdravstvo, mirovinsko, obrana, promet i dr.), kao onima koji tijekom svojega radnoga vijeka ili barem dijelom toga vijeka uredno plaćaju sve svoje obveze.
Nije ovo prigovaranje usmjereno protiv prava na pomoć starijim osobama bez prihoda ili protiv novčanih socijalnih naknada, nego upozorenje da ipak treba održavati razlike u tim primanjima, ali tako da primanja (mirovine) budu znatno veća u korist onih koji redovito rade i svojim porezima i doprinosima uplaćuju u državni proračun. U protivnom iskrivljuje se shvaćanje solidarnosti i uvodi izjednačavanje u siromaštvu.
