MANJAK PJESME ZA STOLOM Ili što mladima danas nedostaje

Ultra Europe 2019. u Splitu

– Ma, jeste vidjeli ovo – samo što ne viče stari Jura, punac moj – najlošiji rezultati mature u povijesti Hrvata!

– Ah, moraju novinari nešto imati naj… – lupka ga punica po kupoli glave. – Kad im nisu najviše srpanjske temperature ni najviše turista, bar da su im naj… gore mature. A sigurno nisu! Pa mladi danas znaju sve, i s tim kompjutorima, i…

– …I tabletima, i mobitelima, i »ajdfonima«. A hrvatski jezik ne znaju! – nadopuni ju stari hrvatski muž. – Ni matematiku…

– Al’ to će naučiti kad starcima isprazne džepove – nadoveže se sad i njihov sin, a moj slavni šuro, znan kao »Sin Oluje«.

– Jooj, brate, kako to govoriš?!? – eto i moje ženice Jelice. – Uz takve, nije ni čudo da ih je ne znam koliko depresivno, da svaki peti mladi razmišlja i o samoubojstvu! Fali im nježnosti, pažnje…

– Ma, fali im samo pjesma! – prekinu ju otac. – Imaju manjak pjesme za stolom!

– Što ti, stari, buncaš? – najbrže reagira punica. – Imaš višak alkohola u… tlaku?

– Ne, ne, znam što govorim, upravo im to fali u životima! – odlučan je punac – Nemaju pjesme za stolom! Kad se sjetim djetinjstva… Čim bi sjeli, a to znači ne bi radili, naši stari bi zapjevali! Odrasli! I žene, i muški. Nije ni moralo biti za stolom, pjevalo se i u dvoru, i na šoru, na primorskoj balaturi… Pa i u moje doba, još dok je televizore cijele prekrivao heklani tabletić, čim bi nas bilo više oko stola, makar praznoga, već se pjevalo neku narodnu, sjetnu… – zanese se punac kao da se anđeli ukazaše na stropu, a i ja se sjetih dječjih dana kad sam slušao starije kako pjevaju, pitajući se zašto im je najdraža baš pjesma u kojoj »sve ptičice iz-gore«, žaleći ih da su, tako flambirane, »spustile se na more«…

– A onda ste došli vi, vaš naraštaj – nastavlja punac malu povijest stolnoga pjevanja. – Vi biste tek uz pun stol, i već dobrano pripiti, tek tada pronašli kakvu gitaru pa biste se prvo »kreveljili« s nekakvim »bitls« pjesmama, dok ne biste najzad ljudski zapjevali »Malu Marijanu«. A ovi koji danas rađaju, pa ti nit ne sjede skupa za stolom, neg’ svak na svom mobitelu pa muž ženi javlja u sedam navečer da će »danas malo kasnije s posla«, a žena javlja materi »nek još pričuva malog Nou«, dok ona ne dođe s posla… A što će njihova djeca, kako će doznati da se nekad pjevalo za stolom?!

– Pa, deda, mi imamo Ultru! – upadne naše kćerkica, brucošica Dora.

– Je li to ono koloturno drmusanje u ritmu vlaka na tračnicama?! Pa tamo i ne pjevaju… – punac sve zna. – Što, veliš pjevaju? Vrag će ga čuti u toj galami, sreća da ne živim blizu, ne bi ni Tesla izumio struju da je znao…

– Hajde, tata, – utješi ga »Sin Oluje« – možda će naši »partizani« i to ukinuti, jer su se navodno na toj Ultra-zabavi pojavili »ustaški« znakovi, specijalno izrađene neobične kape i majice s velikim slovom »U«!

– Ha, ha, bez brige! – ne izdrža ni moja jezičina. – Prije će oni promijenit festivalu ime u »Oltra« ili »Altra« nego se odreći kuna i eura mladih partijanera! Pa kako će bit partija protiv… partyja?!