A djevica se zvala Marija. (Lk 1, 27)
Da prosječna prolaznika dopadne zadaća da opiše čovjeka današnjice jednim okusom, nesumnjivo bi odabrao – gorko. Taj odabir nesumnjivo bi bio ispravan, ali ne i odveć pravedan: ta nisu gorki samo suvremeni ljudi! Dovoljno je prisjetiti se neprolazne gorčine izabranoga naroda u pustinji; pa i riječ gorko u Pismu se javlja tek nakon izlaska iz Egipta. Kad su Izraelci posumnjali u obećani med, tad im je i kruh s neba postao gorak.
Kad Bog – ili zlatno tele koje ga odmijeni – ne ispuni sva očekivanja u očekivanu vremenu i na očekivan način, tad nastupa gorčina. A s njom, neizbježno, i pobuna.
No put od gorčine do pobune nije tek duhovan. Tko se ikad zaletio pa na jezik stavio kakvu neobloženu tabletu, sasvim je sigurno osjetio nagon za povraćanjem. Gorčina je zapravo znak kojim priroda upozorava tijelo na otrov – čak i onaj koji mu, poput lijeka u tableti, može koristiti. A tijelo se protiv otrova buni neuredno, rasipno i nasilno – do mjere da škodi samo sebi da bi se spasilo. Doista, ako je posrijedi otrov, taj nagon može biti spasonosan. No ako je posrijedi lijek, taj nagon nije tek beskoristan, nego i škodljiv: neuredan, rasipan, nasilan. Kao i sve ljudske pobune iz neliječene gorčine.
Najstarija tumačenja Crkve podrijetlo Marijina imena pronalazila su upravo u tim dvjema nesretnicama – gorčini i pobuni. Mjesta slučajnosti ovdje nema: osoba koja je mogla biti najogorčenija – na Otca jer joj je uneredio sve zamisli, na Duha jer je rasipno osjenio baš nju neznatnu, na Sina jer joj je prihvaćanjem nasilja križa probo dušu – odabrala je ne pobuniti se. Progutati gorki lijek za sve ljude. Zanimljivo: dok kiselina skuplja usne i utrnjuje zube, gorčina koja se uspije progutati potiče – tek. Kako u tijelu, tako i u duhu.
