Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!« (Iv 2, 5)
U svakom čovjeku neprestano, makar nesvjesno, tutnji slutnja da je u nevolji. Jednako tako u svako doba neugasivo, makar nejasno, tinja težnja da se od te nevolje izbavi. Budući da gori iznutra, svako doba priziva junaka koji bi njegovu nevolju ugasio.
Budući da ne zna o kakvu je požaru riječ, ono najčešće dozove junaka koji tek – ne gori. Doba čija je duhovna stiska sve rječnike opteretila stresom traži junaka koji, neopterećen sveopćim metežom, u sebi gaji mir. No ono junaka najčešće pronalazi u onome koji nije opterećen ničim – pa čak ni čuvanjem mira oko sebe. Umjesto da pomete metež svoga doba, takav samo dalje ometa.
U bubnjevima se neočekivano susreću mir i metež: oni su znak koliko vojničke stege, toliko i umjetničke slobode. To je moguće jer je bubanj doista najjednostavnije, a opet najmoćnije glazbalo. On ne traži mnogo sile, a stvara svu silu zvuka; on nema istančana glasa, a usklađuje druga glazbala. Pratio koračnicu ili predvodio halabuku, sva je njegova moć u jednostavnoj, čvrsto zategnutoj opni. Ako se pak tu opnu nečim optereti, zvuk se bubnja utiša i skrati. Ali ako je se ne zategne dovoljno, zvuk postane potmuo i izobličen – posve ometen.
Posljednje glazbalo s kojim bi pobožan um usporedio Marijino prečisto srce bio bi bubanj. Ipak, teško da ima pobožnije prispodobe. Bubanj Marijina srca ne opterećuje nikakav grijeh. No njegovu opnu čvrsto zateže majčinska skrb za svakoga čovjeka. Zato to srce i jest moćno: dovoljan je i nježan dodir Duha Svetoga da ono silno zaori, a u svojoj jednostavnosti glasi se tek savjetom istoga Duha. Odzvanjajući Marijinim srcem, taj Tješiteljev dar seže do svakoga tko je zaista neopterećen: tko je drugima poslužitelj.
