Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!
(Heb 13, 2)
Svako doba promiče neke vrjednote toliko zdušno da ih oni koji ih usvajaju drže posve razumnima, a oni koji ih odbijaju posve nerazumljivima. Suvremeno doba jednodušno je u promicanju tolerancije, koju bi, doduše, bolje opisala snošljivost. Jer već i šuplji zvuk te riječi pokazuje da u njoj nema ničega zanosna – »nosila« se ona ili ne. Onaj koji ju usvaja već podrazumijeva da se ni u jednom odnosu ne može nad drugoga nadnositi; no onaj koji ju odbija ne razumije što je ponosa vrijedno u tome da se nekoga tek – podnosi.
Veće su oluje među drvećem u Izraelu mogli podnijeti tek hrast i smrdljika – dva postojana listopadna stabla koja su zbog slična izgleda Židovi i nazivali sličnim imenom. Bujne i široke krošnje, i hrast i smrdljika poganima su bili mjesta idolopoklonstva, a Židovima mjesta Božje objave, a zbog svoje su dugovječnosti svima služili i kao smjerokazi. No osim vanjštine povezuju ih i njihovi korisni sokovi. Sokom palestinskoga hrasta hrane se štitaste uši od čijih se ljuštura nekoć dobivao dragocjeni grimiz, a smola koja poput soka istječe iz zarezane kore smrdljike još se i danas rabi u izradi miomirisa.
Po ugodi njuha i vida lako je raspoznati gostoljubiv dom, kojim poput soka u stablu struji – velikodušnost. Baš zbog miomirisa i grimiza svoje velikodušnosti Marija je zaslužila da je zazivaju oni koji često uzalud traže okrjepu gostoprimstva – selioci. Naime, krošnja je Marijine velikodušnosti bila dovoljno široka da primi i mudrace s poganskoga istoka, a dovoljno bujna da im se pod njom objavi sam Bog. Postojana kao smjerokaz u svojoj velikodušnosti u Kani, Marija nije mogla podnijeti da se išta nadnese nad čovjeka u potrebi. Zato zanosi.
