MARIJIN ODGOVOR RASPETOMU O ukalupljenosti i pločama

Raspeće s Marijom i evanđelistom Ivanom Srednjorajnskog majstora očuvano u Staedel Museumu

Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću. (2 Mak 7, 21)

Kad tko štogod poželi pod svaku cijenu izbjeći, najčešće je već na putu da ga to i spopadne. Suvremeni čovjek malo se čega plaši toliko koliko toga da u životu ne ostane »praznom pločom«. Stoga urezima raznovrsnih iskustava – pa bila ona i opaka, patvorena ili posve tuđa – redovito i dugotrajno izlaže ploču svoga srca, te ona i prestaje biti pločom, a sve više postaje – kalupom. Kalup i nema drugu svrhu nego da neprestano otiskuje jednu te istu šupljinu, no to je tek polovica bijede ukalupljena srca. Jer prazna se ploča još može promijeniti; no kako da se promijeni ono čega već – nema?

Zakon koji je dao Mojsiju Gospodin je urezao u dvije kamene ploče označivši tako njegovu nepromjenjivost. No i proroci nakon Mojsija Božju su riječ toliko često urezivali u ploče da su one postale znakom promjenljivoga ljudskoga srca: u nj se, naime, riječju urezuje dobro ili zlo. Od pločastih je dasaka Mojsije po silasku sa Sinaja dao sazdati i žrtvenik za paljenice, a Izraelci su na putu kroz pustinju kamenom pločom trli manu kako bi od nje mogli praviti kruh. Pod sličnom će pločom s Pilatovom presudom na križu biti zatrt i raspeti Kruh Nebeski.

U doba Makabejaca opaki je kralj Antioh užarenom pločom mučio sedmoricu braće, koje je na junačku smrt sokolila majka, čije ime Pismo ne spominje. A upravo je po duhovnoj službi hrabrenja Marija zavrijedila ime Kraljice Mučenika. Makar je njezino plemenito srce na Golgoti i samo proživjelo muku, vara se onaj tko misli da se Marija pod križem nećkala. Poput žrtvenika sazdana od ploča, u istom je dahu prihvatila smrt vlastitoga sina i prigrlila nepregledno mučeničko potomstvo. Takva je hrabrost morala obodriti i samoga Raspetoga.