Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću. (2 Mak 7, 21)
Kad tko štogod poželi pod svaku cijenu izbjeći, najčešće je već na putu da ga to i spopadne. Suvremeni čovjek malo se čega plaši toliko koliko toga da u životu ne ostane »praznom pločom«. Stoga urezima raznovrsnih iskustava – pa bila ona i opaka, patvorena ili posve tuđa – redovito i dugotrajno izlaže ploču svoga srca, te ona i prestaje biti pločom, a sve više postaje – kalupom. Kalup i nema drugu svrhu nego da neprestano otiskuje jednu te istu šupljinu, no to je tek polovica bijede ukalupljena srca. Jer prazna se ploča još može promijeniti; no kako da se promijeni ono čega već – nema?
Zakon koji je dao Mojsiju Gospodin je urezao u dvije kamene ploče označivši tako njegovu nepromjenjivost. No i proroci nakon Mojsija Božju su riječ toliko često urezivali u ploče da su one postale znakom promjenljivoga ljudskoga srca: u nj se, naime, riječju urezuje dobro ili zlo. Od pločastih je dasaka Mojsije po silasku sa Sinaja dao sazdati i žrtvenik za paljenice, a Izraelci su na putu kroz pustinju kamenom pločom trli manu kako bi od nje mogli praviti kruh. Pod sličnom će pločom s Pilatovom presudom na križu biti zatrt i raspeti Kruh Nebeski.
U doba Makabejaca opaki je kralj Antioh užarenom pločom mučio sedmoricu braće, koje je na junačku smrt sokolila majka, čije ime Pismo ne spominje. A upravo je po duhovnoj službi hrabrenja Marija zavrijedila ime Kraljice Mučenika. Makar je njezino plemenito srce na Golgoti i samo proživjelo muku, vara se onaj tko misli da se Marija pod križem nećkala. Poput žrtvenika sazdana od ploča, u istom je dahu prihvatila smrt vlastitoga sina i prigrlila nepregledno mučeničko potomstvo. Takva je hrabrost morala obodriti i samoga Raspetoga.
