Pobjedniku ću dati zvijezdu Danicu. (Otk 2, 28)
Duh nekoga doba nemoguće je opipati, teško ga se može vidjeti, no čuti ga je bez prestanka. Riječi, naime, odaju duh i prije nego što ga osvjedoče njegovi plodovi – djela. Katkad ih je u tu svrhu dovoljno tek pomno osluhnuti. Tako se i suvremena poduzetnost, kojoj bi se malošto moglo zamjeriti, rimuje s manom koja ju najčešće odmijeni: preuzetnošću. Pa dok poduzetan teži poduzeti što mu je moguće da bi kakvo dobro umnožio za sve, preuzetan na se preuzima i više od toga: odrediti što je uopće dobro da bi umnožio mogućnosti – za se.
Među mnoštvom zvijezda na zapadu je večernjega neba nemoguće previdjeti najsjajniju – Večernjicu, koja nakon osmodnevnoga uminuća kao Danica na istoku najavljuje izlazak Sunca. No nije riječ o zvijezdi, nego o planetu. Veneru, koja je veličinom i sastavom toliko slična Zemlji da se naziva i njezinom blizankom, među svjetlilima izdvaja i još nekoliko pojava: njezino svjetlo ne treperi, nego postojano blista, a poput Mjeseca ima i vidljive mijene. Ipak, zbog blizine kojom kruži oko Sunca, Venera se za svoga uštapa potpuno utopi u Sunčev sjaj.
Premda je prorok Malahija Isusa vidio kao Sunce, on se sam u Otkrivenju nazvao Danicom – a ujedno je svojim nasljedovateljima obećao dati Danicu. U toj drugoj Danici Crkva prepoznaje Mariju, Zvijezdu jutarnju, koju je Isus s križa dao svima za majku. Premda posve slična drugim pozemljarima, Marija se među njima izdvojila poduzetnom blagošću s kojom je u Navještenju najavila i Isusov blagi dolazak na svijet. No pod križem ju se jedva moglo zamijetiti: jer tada se njezina blagost posve stopila s Kristovom. Kružeći u Božjoj blizini čak i kada on iščezne s očiju srca, Marijino blago svjetlo postojano blista za sve – sve do Kristova povratka.
