Srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spašava. (Rim 10, 10)
Proglašavalo ga umješno ili nevješto zataškavalo, svako doba ima popis vrlina koje valjan čovjek mora posjedovati. No popisivanje je vrlina bez njihova valjana oslikavanja najkraći put do izopačenja. Odvojene od djela koja im daju pravo značenje, riječi se izvijaju sve dok ne dosegnu vlastite suprotnosti. Tako su i »otvorenu« čovjeku današnjice ruke toliko raširene da sve može pozdraviti, ali ništa ne umije prigrliti.
Odrastao se čovjek, uči Pismo, od djeteta razlikuje po rukama – po tome razlikuje li desnicu od ljevice. No po rukama se razlučuju i čovjekova djela. Zato ih pere tko se pred drugima trsi pokazati čistim, a krije tko drugomu smjera zatajiti istinu. Ruke su pak svetaca ljestvama samoga Duha. Stoga je Jakov svoju djecu blagoslivljao kao što će i Isus ozdravljati bolesne – polažući na njih ruke. I levite i apostole u službu je uvodio Duh koji silazi po ljudskim rukama. No ruke i uvis vode k Duhu. Mojsije je Izraelu pobjedu nad Amalečanima izvojevao uzdignutih ruku, a i Krist će apostole u boj za duše odaslati podigavši ruke na molitvu.
Da je Krist Bog, prvi je od apostola riječima priznao onaj kojemu je Isus naložio da prinese ruku njegovu uskrslomu tijelu – Toma. Ali ona koja Krista iz ruku nije ispuštala ni u štalici ni pod križem to je otajstvo ispovjedila i djelima. Kraljicom priznavalaca ili ispovjedalaca – svetaca što su za Krista posvjedočili riječju i djelom – Crkva Mariju naziva zbog svjedočanstva njezinih ruku, koje su se uzdigle k Bogu pred Gabrijelom i Elizabetom te Boga položile u naručje Josipu i Šimunu, ali i zbog riječi spoznanja kojom se desnica Duha po njoj očitovala. Jer što je Marija srcem spoznala i ustima ispovjedila, na spasenje je – svima.
