Blagoslovljen Gospod Bog koji te vodio da odsiječeš glavu vođi neprijatelja naših! (Jdt 13, 18)
Nije naći doba u prošlosti kojemu na cijeni nije bila oštroumnost. Pa ipak nije naći doba poput sadašnjega gdje se tako mnogo oštri, a tako malo umuje. Ni uzrok tomu nije od uma oštro odijeljen. Što je nekoć bila zadaća uma – razabirati – danas vrši jezik; što je pak nekoć bila zadaća jezika – probirati – danas obavlja um. Umovanje se tako svelo na slobodu izbora, a govorenje je steklo slavu razbora. Stoga će mnogi današnjemu čovjeku zamjeriti što svoj um trati; no nitko mu ne će zabraniti da svojim jezikom – ratuje.
Slabije naoružani i malobrojniji od svojih protivnika, Izraelci su se u ratu više uzdali u um nego u snagu. Tako bi u napadu postavljali lukave zasjede, a za obranu su podizali postojane utvrde. No u umijeću zamaka i zamki prednjačile su – žene. Proročica Debora lukavo je pred kišu namamila kanaanska bojna kola u plavnu dolinu rijeke Kišona, gdje ih je s lakoćom smlavilo Barakovo pješaštvo. Udovica Judita rodnu je Betuliju pak spasila postojanošću. Uvukavši se u asirski tabor, odoljela je ljubavnomu opsjedanju vojskovođe Holoferna te okončala pogubnu opkolu objesivši njegovu odsječenu glavu na gradske zidine.
Pobjedu je nad neprijateljem naroda Božjega Judita izvojevala mišicom, Debora iznijela mišlju, a Marija iznjedrila mirotvorstvom: lukavim trsenjem oko dobra, ali i postojanim trpljenjem zla. Nije, naime, Bog uludo namijenio Kraljici mira da bježi u Egipat pred krvoprolićem kralja Heroda niti da gleda Pilatovo pranje ruku u Jeruzalemu. Glavu zmiji mogla je satrti samo ona koja je u svim bojevima što su se zametnuli protiv njezina Sina naučila ne tražiti mir ni u svijetu ni u sebi samoj. Bog je njezin zamak, a njezina zamka – ljubav.
